BIH / MAMA, KLONIRAT ĆU TE / PIŠE: AIDA HRNJIĆ


05.05.2018
Koliko braća i sestre djece s poteškoćama u razvoju ostaju 'po strani' znaju oni najbolje.

Neki dan kći mi je u prepisci na Viberu poslala poruku sadržaja "Čim počnu klonirati ljude, mama, ja ću tebe klonirati, pa jednu mamu da ima braco, a drugu meni."

Nismo se vidjele već nekoliko sedmica, a i kad se vidimo, to bude u žurbi i hroničnom nedostatku vremena, pa ne uspijemo razgovarati kao majka i kćerka, a posebno ne kao nekada, izaći, ići u kupovinu, šetnju i jednostavno se opustiti i zabaviti. Ona je mlada žena koja je već zasnovala svoju porodicu i ima bebu, a ja sam stalno zauzeta obavezama koje imam spram njenog brata, koji je dijete s poteškoćama.

Ipak, mama sam oboma i oboje me trebaju valjda podjednako, ali mislim da me on ipak treba malo više – još je mali, a tek taj autizam, zbog kojeg se moj život počeo svoditi na borbu i uzimati mi većinu vremena...

Često sam u prilici vidjeti i druge roditelje koji imaju "tipično" i "atipično" dijete i ovo drugo gotovo uvijek u pravilu trpi. Ostaje po strani, posmatra, bori se s vlastitom emocijom i razmišlja o naučnoj fantastici (ili realnosti) – kloniranju mame.

Vrijeme provedeno s roditeljem

Toliko me srce zaboljelo na tu naizgled bezazlenu poruku da sam se danima osjećala kao iscijeđena krpa. Mislila sam kako bi bilo divno da provodim vrijeme s unukom, zamišljala nas sve zajedno u šetnji, trebala bih je ponekad pričuvati, dati kakav "nanin recept" ili savjet, ali ne – od mene uglavnom dobiju "Frka mi je", "Nemam vremena", "Na sastanku sam", "Hranim bracu", "Vodim ga u vrtić", "Idemo ljekaru" i tako unedogled. "Volim vas", vrišti mi srce, "želim biti s vama", ali realnost je drugačija. Moja djela ne ostavljaju takav dojam.

Koliko braća i sestre djece s poteškoćama u razvoju ostaju "po strani" znaju oni najbolje. Uskrati im se mnogo toga, od vremena provedenog s roditeljem preko pažnje mame i tate do reakcije onda kad je najviše trebaju. I ne samo oni nego svi "drugi" u porodici. Nedavno mi se dogodilo da vlastitu majku nisam obišla dva mjeseca.  Da stvar bude još gora, kuća moje mame je 100 metara od moje. Razmišljam o sebi samoj jesam li najgroznija osoba ili sam najneorganizovanija, jer u životu svake osobe postoje prioriteti. Porodica, majka, dijete – šta može biti prioritet nad time?

Ima, sve ima preče od prečeg, što bi naš narod rekao, jer drugo dijete, koje je sasvim ovisno o roditelju i kome trebaju konstantna briga i pažnja, ne ostavlja prostor za to "drugo". Sve mislim: razumjet će me, znaju da nemam izbora, svi su odrasli i svjesni ljudi, razmišljam u milion pravaca, ali osjećam: želim, trebam i ja moju mamu i moju kćerku. U situacijama kad se vidim s mojom unučicom duboko udahnem njen miris i kad me spopadnu osjećaji krivice što nisam tu za njih kad im trebam, u mislima prizivam udahnuto. Zatvorim oči i zamislim osmijeh moje kćerke kad se igra sa svojim bratom. Zamišljam ih zajedno.

Servis za ispomoć na terenu

Razmišljam kako bi stvarno bilo super to kloniranje, pa kad bi me klonirali, molim da to naprave u šest primjeraka. Jedan za jedno dijete, drugi za drugo, treći za supruga, četvrti za mamu, peti za poslovne obaveze, a onaj šesti da odmori od svega. Molim lijepo, primjerak broj šest doživotno pošaljite na neku toplu plažu – bit će mu dovoljna samo kora hljeba i čaša vode u tri dana. Bez zvuka ili ičega drugog. Toplo se nadam da broj šest neće imati ni srce ni emocije niti išta slično i da će biti u nekom nirvana stadiju, samo onako, neka energija u prirodi. Njen dio.

Kako stvari stoje u našoj državi i okruženju, prije ćemo doći do kloniranja nego do kakvog servisa za ispomoć na terenu, u urgentnim situacijama. A do takvog napretka i dalje me može samo srce zaboljeti i zgrčiti se svaki put kad pomislim kakvu nepravdu činim onima koje najviše volim.

Izvor: Al Jazeera

 

 

 

05.05.2018 · BIH / DRUŠTVO / DJECA_RODITELJI / AUTIZAM / AIDA_HRNJIĆ /