BIH / TEME / KERIMA FILAN: U OSMANSKOJ BOSNI TURSKI JE BIO JEZIK DRUŠTVENE ELITE / PIŠE: JASMIN AGIĆ


03.06.2018
U osmansko doba govoriti turski jezik u Bosni značilo je pokazivati društveni prestiž, kaže profesorica Kerima Filan.

Prisutnost turskog jezika u Bosni i Hercegovini i drugim dijelovima Balkana, kojima je kroz historiju upravljala Osmanska država, bila je duboka i prožimala je sve sfere javnog života. Turski jezik, uz arapski i perzijski, bio je jezik državne službe i javne komunikacije, a u jednom trenutku, u zemlji koja je obuhvatala države s tri kontinenta, turski se koristio kao lingua franca, dakle jezik opšteprihvaćenog jezičkog posredovanja.

Kao zemlja koja je bila u sastavu Osmanskog carstva Bosna je duže od četiri vijeka bila dio kulture koju je obilježila upotreba turskog jezika. Pa iako turski nikada nije zaživio kao jezik svakodnevne komunikacije njegov utjecaj na bosanski jezik je veliki, što je prirodno i sasvim razumljivo, jer susret različitih leksičkih diskursa uvijek proizvede jedno organsko sažimanje.

Profesorica Kerima Filan spada u red najvažnijih savremenih bosanskih turkologa, a njeni naučni radovi, u pravilu, prelaze granicu čisto lingvističkih studija, što je najbjelodanije došlo do izraza u knjizi O turskom jeziku u Bosni. To je knjiga u kojoj je do punog izraza došla autoricina sposobnost da tumačeći jezičku praksu i književnost izvodi smjele kulturološke sinteze.

  • Kako je i pod kojim uslovima turski jezik došao na tlo Bosne i Hercegovine i da li je u počecima njegovog širenja rasprostranjenost bila poticana i afirmirana na uštrb lokalnog jezika?

Turski jezik je na ovaj prostor došao s Turcima Osmanlijama. Priključivanje Balkana državi osmanskih Turaka trajalo je približno jedno stoljeće, počev od polovine 14. stoljeća. Tada se i turski jezik kretao prema Balkanu prisustvom većeg broja govornika turskog jezika na tom prostoru. Turski je bio zvanični jezik u vojnim, pravnim i upravnim poslovima Osmanske države, pa je uspostavljanjem državnih institucija zauzeo mjesto zvaničnog jezika. Sigurno je da su svi pripadnici državnih službi u svojim poslovima koristili turski jezik. Poznato je, na primjer, da su zarobljenici i robovi koji su se uzimali da služe državi na bilo kojem nivou, kao i mladići koji su regrutovani za janjičare, pripremajući se za službe koje su im namijenjene prelazili u islam i učili turski jezik. U osmanističkoj literaturi sam više puta naišla na mišljenje stručnjaka da turski jezik nije nametan lokalnom stanovništvu na prostorima koji su dolazili pod osmansku upravu. Upravo u studiji koju sam nedavno čitala autorica Christine Woodhead kaže kako istraživanja navode na zaključak da država nije sistematski radila u smijeru nametanja turskog jezika lokalnim društvima s ideološkim ciljem da više podržava upotrebu tog jezika nego drugih.

  • Da li je u vrijeme Osmanske vladavine turski bio jezik svakodnevnog govora ili jezik zvanične komunikacije?

Turski jeste bio jezik zvanične komunikacije. Centralna uprava je na svim nivoima vlasti komunicirala na turskom jeziku. Možda će biti zanimljivo ovdje spomenuti da je osmanski dvor s Pravoslavnom patrijaršijom ostvarivao komunikaciju na grčkom jeziku i da se u nekim prilikama u političkom diskursu koristio latinski i slavenski jezik, ali u Osmanskoj državi turski je bio jezik administrativnog diskursa. Predstavnicima vlasti u pokrajinama centralna uprava je upućivala dopise na turskom jeziku. Dakle, za državne službenike je poznavanje turskog jezika bilo obavezno. S druge strane, oni su trebali ostvarili komunikaciju s domaćim stanovništvom i tako osigurati da država funkcionira. Preko predstavnika vlasti u pokrajinama su naredbe, obavijesti i vijesti relevantne za socijalni život zajednice iz središta države stizale do naroda. Sadržaji tih raznovrsnih spisa narodu su se trebali prenositi izrazom koji je narod mogao razumjeti. Upravo je Mula Mustafa Bašeskija u Ljetopisu mjestimično spomenuo javno čitanje i tumačenje fermana sarajevskim građanima.

Poznato je da su na neke službe u pokrajine upućivane osobe porijeklom iz tog područja, to jest osobe koje su poznavale lokalni jezik. Uz to, vjerovatno je da se u kancelarijama obavljao i jedan oblik prevodilačkog posla uz pomoć ljudi koji su poznavali i turski i lokalni jezik. Da je bilo pojedinaca koji su djelovali kao prevodioci, čitamo u mufassal-defterima. To su knjige u koje su se upisivali poreski obveznici i gradsko stanovništvo po imenu i po zanimanju. Uz poneko ime kao oznaka zanimanja stoji terdžuman, a to je prevodilac. Kada znamo da se u deftere upisivalo domaće stanovništvo i da se nisu upisivale osobe koje su u vrijeme popisa zatečene u dotičnom mjestu na službi, možemo zaključiti da su terdžumani, ubilježeni u defterima, bili nastanjeni u toj sredini.

  • Znamo li danas kojim se jezikom služio obični svijet u svakodnevnoj komunikaciji ili da preciziram pitanje da li je bosanski jezik bio jezik svakodnevnice u osmansko doba?

U Bosni su većinu stanovništva činili lokalni ljudi. Izvori ne ukazuju na veće prisustvo stanovništva koje je došlo iz udaljenih dijelova Carstva. U svakodnevnoj komunikaciji koristio se bosanski jezik. Bosanski je bio pod snažnim utjecajem turskog jezika. Taj se utjecaj odvijao na nivou leksike. Turska leksika ulazila je u bosanski jezik kroz gotovo sve sfere života. Na primjer, jedno zvanično saopćenje – i onda kada je njegov jezički izraz bio prilagođen narodu da bi ga narod mogao razumjeti – zasigurno je sadržavalo izraze po kojima se prepoznavalo da je to poruka države. I u tome prilagođenom jezičkom izrazu ferman je bio ferman, molba je bila arzuhal, vojnik je bio asker a glasnik mubašir.

Ili jedan drugi primjer: građani su kao pojedinci dolazili u kontakt s pravnim jezikom. Razumije se da su im u tom kontaktu pomagali posrednici, ali je građanin zasigurno pamtio, a potom i koristio turske izraze za pojmove koji su se ticali njegovoga interesa. Tako je i u bosanskom jeziku punomoć bila vekaletnama, pečat je bio muhur, odluka je bila karar, kleveta iftira, a svađa kavga. Te izraze koje su usvajali u pravnom procesu građani su prenosili svojoj okolini, svojoj porodici i drugima koji su imali slične interese i iskustva. Na taj način je prisustvo turskog jezika utjecalo na jezičke navike domaćeg stanovništva i kada je ono govorilo bosanski jezik.

To što je bio jezik društvene elite postavljalo je turski u poziciju društveno dominantnog jezika. Govoriti turski zasigurno je bio znak prestiža. Takav dojam daje zapis u Ljetopisu u kojem Bašeskija kaže za jednoga građanina Sarajeva po imenu Sofo Mula Mustafu da je „volio stalno govoriti turski“. Taj Sofo Mula Mustafa bio je mudželit – zanatlija knjigovezac. Ova Bašeskijina bilješka kazuje da turski nije bio jezik svakodnevne komunikacije u sarajevskoj čaršiji, i istovremeno da je bilo ljudi koji su na tom jeziku mogli, pa i željeli komunicirati.

Naime, turski je na prostoru Osmanskog carstva sigurno bio lingua franca – jezik koji se koristio kao sredstvo koje omogućava usmenu komunikaciju. Na primjer, zanatlije i trgovci su trebali poznavati turski jezik onoliko koliko im je bilo potrebno za obavljanje poslova: nabavku i obradu materijala, proizvodnju i prodaju. A oni koji su se kretali za poslom i održavali mrežu veza u drugim dijelovima države, trebali su umjeti da komuniciraju na jeziku koji je i druga strana razumjela.

  • Djelo Tuhfe-i Nadiriyyat-i Sugli Visočanina Osmana Šuglija komentar je dviju arapskih gramatika, a napisan je na turskom jeziku. Kakva je bila intelektualna klima u kojoj je živio i radio Osman Šugli?

Osmana-efendije Šugli napisao je u drugoj polovini 17. stoljeća komentare dvaju temeljnih djela iz arapske gramatike, Emsile i El-‘Avāmilü’lmi’e, koja su se koristila u medresama za učenje arapskog jezika. Arapski jezik bio je temeljni nastavni predmet u medresama jer je neophodan za razumijevanje islamske teologije, a to je značilo da je potreban i za ovladavanje svim znanjima. U naprijed spomenutim udžbenicima sažeto su izložene osnove arapske gramatike, pa su predavači u raznim dijelovima Osmanskog carstva pisali komentare u koje su unosili svoja pedagoška iskustva. I Osman Šugli je na početku svoga djela rekao da mu je namjera objasniti neke gramatičke teme iz Emsile i El-‘Avāmilü’lmi’e. Objašnjavao ih je na turskom jeziku. Po metodologiji koju je autor primijenio, po formi cjelovitoga djela, kao i njegovih pojedinih dijelova, po jeziku na kojem je napisano Šuglijevo djelo pripada naučno-udžbeničkoj literaturi. Ono svjedoči da je Gazi Husrev-begova medresa toga doba, u kojoj je Osman Šugli u mlađoj životnoj dobi obavljao dužnost muid, to jest muderisova pomoćnika, bila jedna aktivna naučno-obrazovna institucija.

Šugli je djelovao u vrijeme kada su intelektualnu elitu Sarajeva činili muftija i veoma cijenjeni šejh Ibrahim Bistrigija, kadija i muderis Abdullah Drnišlija, muderis i astronom Mehmed Kurevi-zade, muderis Husejin-efendija Muzaferija, veoma učeni imam Careve džamije Abdulkerîm Mîrî-zâde i njegov sin Ahmed, potom šejh Mustafa, pročelnik mevlevijske tekije na Bendbaši za kojega je Evlija Čelebija u Putopisu zapisao da je bio vrlo obrazovan, divanski pjesnici Sabit Alauddin Užičanin, Hasan Kaimija, Zekerijja Sukkerija. Osman Šugli pripadao je tom intelektualnom krugu.

  • Ljetopis Mula Musutafe Bašeskije knjiga je napisana na turskom jeziku. Koliko je po Vašem mišljenju u vrijeme nastanka knjige postojala svijest o bosanskom jeziku kao mediju pisanja?

U Osmanskoj državi jezički izraz svekolikog kulturnog života obilježavaju tri jezika: arapski, turski i perzijski. Pripadnost klasi obrazovanih građana definirala se poznavanjem ova tri jezika. Pisalo se na tim jezicima. Autori, dakako uključujući i one koji su stvarali ovdje, na našim prostorima, svojim su djelima bili okrenuti prema vrhu društva i kulturnim centrima Osmanskog carstva.

Na prostoru Balkana je bosanski narod, uz albanski, bugarski i u znatno manjoj mjeri grčki tokom osmanskog doba odnjegovao i alhamijado literaturu. Riječ je o literaturi koja je izražena na maternjem jeziku i napisana je arapskim pismom. Po pogledu na svijet i interpretiranju stvarnosti alhamijado literatura pripada islamskom civilizacijskom krugu, a njena je temeljna karakteristika orijentiranost prema narodu. Jedna druga karakteristika tog književnog stvaranje je korištenje elemenata narodne kulture.

Mula Mustafa Bašeskija je događaje i različite prilike svoga doba zapisivao na turskom jeziku. Ti sadržaji zapremaju približno tri četvrtine njegove knjige, njegove medžmue i čine Ljetopis. U preostalom dijelu knjige ima raznovrsnih zapisa na turskom jeziku, od kratkih narodnih priča i anegdota do naziva nekih biljaka. Na tim listovima medžmue Bašeskija je zapisao i nekoliko pjesama na bosanskom jeziku. Možda su to i njegovi vlastiti sastavi jer Bašeskija je bio i pjesnik. Potom, Bašeskija s hvalom govori o učenosti Mehmeda-efendije Velihodžića koji je u njegovo vrijeme bio muderis u Gazi Husrev-begovoj medresi. Premda nas Bašeskija o tome ne obavještava, poznato je da je Velihodžić pisao i pjesme didaktičkog karaktera na bosanskom jeziku.

Naprijed sam spomenula čuvenoga šejha Hasana Kaimiju kao savremenika Osmana Šuglija. On je na turskom jeziku sastavio kompletan Divan i još jednu dosta obimnu zbirku pjesama, a osim toga i nekoliko pjesama na bosanskom jeziku.

Alhamijado literatura nastajala je tokom četiri stoljeća. Do našega vremena sačuvao se samo dio te literature za koju su stručnjaci već istaknuli da obiluje raznovrsnošću i tema i formi.  

  • Istočno blago, kako pišete, prva je knjiga prevedena s arapskog, perzijskog i turskog na bosanski jezik. Koliko rad Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka opisuje paradigmatsku promjenu pismenosti u BiH, jer je turski jezik prestao biti jezik književnosti i to postaje maternji – bosanski jezik?

U vrijeme kada je Ljubušak skupljao Istočno blago, to je sami kraj 19. st., političke okolnosti u Bosni i Hercegovini bile su promijenjene u odnosu na prethodna stoljeća. Kulturni život više nije mogao biti isti. Njegovu okosnicu više nisu trebala činiti tri jezika orijentalno-islamske kulture. Ta su se tri jezika u Bosni zadržala i narednih godina, ali se njihovo mjesto u kulturnom životu promijenilo. Spomenut ću samo da je još u 20. stoljeću u Bosni bilo osoba koje su napamet znale učiti cijeli Mevlud Sulejmana Čelebija na turskom jeziku, ali je u 19. st. hafiz Salih Gašević po uzoru na Čelebijev sastavio Mevlud na bosanskom jeziku koji je, u jednom smislu, prevod tog turskog Mevluda. Gaševićeve riječi u Predgovoru „mi smo željni znati Mevlud šta kaže“ dobro pokazuju da je njegovo djelo orijentirano prema narodu. Ljubušakovo djelo je također okrenuto prema narodu. Ljubušak kaže da mu je poticaj za rad na Istočnom blagu „bar unekoliko upoznati jugoslavenski svijet sa istočnom književnosti“. Gaševićevo djelo pripada alhamijado literaturi – pisano je arapskim pismom. Ljubušak je i ovu svoju knjigu, kao i neke ranije štampao u latinici. Njegova Pouka o lijepom ponašanju iz 1883. prva je bošnjačka knjiga na latinici.

  • Kao turkolog kako gledate na proizvodnju neosmanističke fame, odnosno vjerujete li da se moderna Turska namjerno koristi zajedničkim osmanskim naslijeđem kako bi na ove prostore proširila svoj politički i ekonomski utjecaj?

Javnost je obaviještena da je prilikom nedavne posjete Sarajevu predsjedniku Republike Turske gospodinu Erdoganu, International University of Sarajevo dodijelio počasni doktorat. Tokom govora koji je tim povodom održao gospodin Erdogan je rekao kako je na Kovačima u Sarajevu primijetio staro groblje i s govornice se obratio svojoj delegaciji zatraživši da turska agencija TIKA preduzme uređenje tog groblja. Hoće li uređenje staroga sarajevskog groblja koje potječe iz 15. stoljeća voditi u pravcu političkog i ekonomskog utjecaja Turske na ovome prostoru? Pa naša država ima svoje institucije koje vode bosanskohercegovačku politiku i ekonomiju.

  • Koje je mjesto turskog jezika, književnosti i kulture u današnjoj BiH i da li su te „kulturne“ veze zaista toliko snažne koliko se u medijima predstavlja.

Turski jezik i književnost, a time i turska kultura u današnjoj BiH imaju svoje mjesto u visokoškolskom obrazovanju. Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu to je tako od 1950. godine. Za tih 68 godina program studija se mijenjao i prilagođavao novim prilikama koje su sa sobom nosile promjene u visokom obrazovanju i u akademskom kadru. Da su naše kulturne veze s Turskom snažne, o tome se, sigurna sam, slažemo. Ipak, ponekad mi se čini da se kod nas o tim vezama govori ponavljajući uobičajene klišee i opća mjesta. Savremene kulturne veze održavaju se posredovanjem turskih institucija kao što su Ured za kulturu Ambasade RT i Institut „Yunus Emre“. Između BiH i Turske odvija se slobodan protok naučnih razmjena i kontakata, protok informacija, ljudi, ličnih kontakata.

Tome snažno doprinose i bh turkolozi: odvija se prevodilačka djelatnost, objavljuju se knjige, izvode se naučni projekti, održavaju se veliki međunarodni simpoziji. Treba spomenuti snažnu saradnju u području obrazovanja. Mi imamo veliki broj ljudi srednje i mlađe generacije koji su se školovali u Turskoj. Vlada Republike Turske je u novembru prošle godine obilježila 25 godina djelovanja Ureda za podršku strancima koji studiraju na univerzitetima u Turskoj. Veliki je broj bh državljana koji su diplomu stekli u Turskoj. Ja sam jedna od tih, s tim što u vrijeme kada sam upisala doktorski studij na Univerzitetu u Ankari, nisam bila korisnica tog programa Vlade RT. Tada se program odnosio na diplomski studij. Danas sam, s dr diplomom Ankaranskog univerziteta i dugogodišnjim profesionalnim djelovanjem, dobitnica Priznanja predsjednika Republike Turske za doprinos vezama između dvije zemlje.

Mnogo je još oblika saradnje koje bi ovdje trebalo spomenuti. A šta nam je još potrebno? Potrebno je, smatram, naše savremene kulturne veze bazirati na reciprocitetu i učiniti ih civilizacijski obuhvatnim – protegnuti ih na različite umjetnosti i posvetiti im odgovarajuću profesionalnu pažnju.

  • Poznavanje osmansko-turskog jezika je neophodno da bi se bolje razumjela historija ovih prostora. Koliko danas imamo poznavalaca tog jezika koji bi mogli istraživati i čitati osmanlijske dokumente u arhivama koje se nalaze u današnjoj Turskoj?

Mi imamo stručnjake koji čitaju osmanske dokumente, kao i druge tekstove na osmansko-turskom jeziku, istražuju ih i analiziraju da bi pisali i objavljivali svoje naučne i stručne radove. Mi u programu studija turskog jezika i književnosti imamo predmet Osmanski jezik. Zapravo, program studija uređen je tako da pruža obrazovanje ne samo iz savremenoga, već i iz klasičnog jezika, književnosti, kulture. Našim se studentima ponude znanja s kojima su spremni za dalje usavršavanje. A svaka stručnost podrazumijeva usavršavanje.

Stručnjaku osmanisti, bilo da je historičar, književni historičar ili filolog, neophodno je znanje savremenoga turskog jezika i poznavanje osmanskog jezika. Za čitanje i pomnu analizu svakoga teksta, treba najprije znati jezik na kojem je tekst napisan. Stjecanje drugih znanja potrebnih za stručnost u osmanistici odvija se prema području specijalizacije.

Prošlost nam je potrebno proučavati, prošlost nam je potrebno analizirati s potpunim intelektualnim i ličnim poštenjem – ona društvu kojem pripada kazuje njegovu historiju i njegovu kulturnu historiju.

Izvor: Al Jazeera

03.06.2018 · BIH / SARAJEVO / OSMANSKO_CARSTVO / TURSKI_JEZIK / BOSANSKI_JEZIK / MULA_MUSTAFA_BAŠESKIJA / HASAN_KAIMIJA / OSMAN_ŠUGLI / MEHMED-BEG_KAPETANOVIĆ_LJUBUŠAK / TURSKA / RECEP_TAYYIP_ERDOGAN / KERIMA_FILAN / JASMIN_AGIĆ /