BIH / NEMA ALTERNATIVNE DŽEZVE / PIŠE: SAIDA MUSTAJBEGOVIĆ


27.06.2018
Prvih dana boravka u Švicarskoj shvatila da nemam alternativu za džezvu, koju nisam ponijela.

U susretu sa drugim kulturama, živeći ih, postaješ svjestan ili svjesniji one koju (ni)si donio u koferu. Tako sam prvih dana boravka u Švicarskoj shvatila da nemam alternativu za džezvu, koju nisam ponijela, a da sve ostale mašine i mašinice koje imam u kuhinji daju grozan ukus kafi s kojom volim početi dan. Ona prosto se mora skuhati-zasuti-ispeći u džezvi. Sve dok nisam našla i kupila posudicu sličnu džezvi (namjenski izrađena za makijato), kafa je bila najblaže rečeno, grozna. I baš taj neukusni „topli napitak“ probala je Miki Talone, švicarska Italijanka koju sam tih dana u Zugu upoznala. Kada sam nabavila pribor za kafu teško je bilo nagovoriti Miki da u istu avanturu ponovno krene.

Ono što smo obje uobičavale jeste tokom dana popiti espreso u biblioteci. Pokušala sam jednom naći ikonicu za kafu na Messengeru (kako bih Miki brže dozvala) i shvatila da je mogu „pozvati“ na različite degustacije ali ne i na kafu. Nekako su sve te slikovne opcije za brzi poziv kolega na kafu iščezle ili urijedile. Ranije ih je bilo mnoštvo. Vrijeme koje sam utrošila u potrazi za ikonicom bilo je više od onog koje smo nas dvije u narednim minutama provele u ispijanju kafe. Miki nam je napravila kafu i svoju popila na eks, dok sam ja tražila lijepo mjesto gdje ću oćejifiti. Nije joj promaklo moje iznenađenje, pa je prokomentirala: „Šta se čudiš. U Italiji se uđe u bar i ovako popije espreso i ide dalje. Drugačije to još samo rade dede i babe!“ Prosto ono „vidimo se na kafi“ ili „zvat ću te na kafu“ koje je toliko uvriježeno na Balkanu ali ima svoju simboličku poruku drugačiju - razgovor, u Švicarskoj se čita drugačije. Upravo ta misao se potvrdila u narednim mjesecima kada je u moj život ušla Tanja Petrič, prevoditeljica iz Slovenije kojoj je bosanska kafa ili „naša“ kafa uz sarajevski rahatlokum bila poseban gušt.

 

Nekoliko dana poslije iskustva kafe na eks, posjetila sam gradski muzej Zuga Burg. U njemu je, nekako paralelno sa mojim boravkom u Švicarskoj postavljena i izložba o migracijama. U postavci su kroz individualne priče osoba koje su doselile ili odselile iz Zuga, a među njima se našla i jedna bosanska.

Džehva Šabanović je uz odjelce u kojem je 1992. u Švicarsku došao njen sin, njen karate kimono i iskaznicu, bočice u koje je stavila miris bosanskih avlija (ljiljana, ruže itd.), slušalica putem kojih se može čuti zvuk Bosne centralni dio prezentacije posvetila bosanskoj kahvi. Ništa tu nije izostavljeno: džezva, milin, kafa u zrnu, rahatlokum od ruže i mnoštvo fildžana na tacni ali i jedan prevrnuti. Tek sam se kasnije sjetila „fildžana viška“ o kojem je pjevalo Zabranjeno pušenje. Kada smo nekoliko dana poslije toga razgovarali sa Švicarkinjom Evelyne Lohm o posjeti Burgu ona je upravo izdvojila bosanski performans izložbe na kojima se služila i „pekla“ bosanska kahva. Bila je zadivljena načinom i lakoćom s kojima je Džehva dijelila kafu i o njoj pričala.

Kafa, Kahva i kava

U međuvremenu nestalo mi je kafe koju sam ponijela iz Sarajeva i nisam imala koga pitati gdje da kupim u gradu. Onda sam upoznala trgovkinju iz srbijanskog grada Leskovca i ona me uputila na dva marketa u kojima se ima kupiti kafa. Naglasila je da je u jednom neka turska mješavina, a u drugom „naša“. Otišla sam u drugi i pošto nisam uspjela naći na policama s proizvodima sa Balkana, upitala sam jednu trgovkinju za „tursku kafu“. Odvratila je da imaju samo „balkanische“. Sjetila sam se tada svojih prvih prekoentitetskih putovanja po Bosni i Hercegovini gdje sam uvijek birala riječi kako ću naručiti kafu jer je ona „naša“, „domaća“ ili „obična“ ili s druge strane bosanska, dok je u Srbiji ili Turskoj bila turska.

Sjetila sam se i prvih poslijeratnih godina kada su se prepričavale anegdote sa bosanskohercegovačkim cjenovnicima na kojima je pisalo kafa, kahva i kava. Sjajno je upravo kafa kao motiv u mostarskoj predstavi „Narodnog pozorišta Mostar“ i „Hrvatskog narodnog kazališta“ u „Ajmo na fuka“ kojim je 2015. u kulturnoj historiji postratnog podijeljenog grada otvoreno novo poglavlje. Prosto, kako je to Britanac Entoni Gidens u udžbeniku sociologije napisao, pričom o kafi pričamo o nama puno više od onog što smo u tom dnevnom ritualu svjesni. I dok sam razmišljala u tom kontekstu javila mi se prijateljica iz Brazila Fabiola Brites, koju sam nekoć upoznala u Minhenu. Nerijetko je znala na komentarima na društvenim mrežama napisati „bosanska djevojka koja pravi brazilsku kafu na turski način“. Svojevremeno, ona je prihvatila da dan započnemo sa bosanskom kafom. Ona kao da je prizvala i mog prijatelja iz Skoplja Redžu Fazliovskog, koji mi je pisao kako se sjeća da sam u turskom gradu Konya vazda insistirala na „sade kahvesi“ i objašnjavala šta hoću zapravo. Nisu me razumjeli kada bi im kazala baška šećer. Mada je i baška turcizam u našem jeziku.   

    Ova hronologija mojeg kafenisanja po dunjaluku bila je uspomena na boravak negdje, ili dogodovštine sa prijateljima, koje sam upoznavala bez da sam ikada o vlastitom kulturnom identitetu razmišljala iz ugla ćeifa kafenisanja. Onda se desilo da su u muzeju Burg u Zugu opet organizirali performanse u okviru festivala gdje je centralna tema bila migracije. Tako sam ja upoznala Džehvu Šabanović tokom njene prezentacije u trenutku dok je objašnjavala da je prevrnuti fildžan na tacni „ako neko svrati“ dok se kafa pije. Kao što se uvijek spremao „tanjir“ više ako neko svrati.

Onda sam u Burgu pila kafu iz fildžana, nasutog iz male bakarne džezve, na maloj tacni uz rahatlokum. U konačnici, dok sam sa učesnicima festivala iz Bosne, ali i uposlenicima muzeja čekala kafu iz grosse džezve (za džezvu nema germanizma), osjetila sam miris kafe koja je krckala dok sam okretala mlin. Taj miris je miris i zvuk, miris je djetinjstva i odrastanja. Po povratku u stan, srela sam Miki sa suprugom Masimom i pozvala ih na kafu. Kada sam ih pitala koju će rekli su: „Tvoju“. Pošto sam u Burgu od Džehve dobila kutijicu rahatlokuma (uz napomenu da je to lijek za nostalgiju), napravila sam i kafu. Ovaj put sam pokazala Miki kako da uz kafu jede rahatlokum i nakon što me poslušala kazala je: „E, ovo je sad nešto potpuno drugačije“. Da, bila je to bosanska kafa bez fildžana viška. Ovdje niko nenajavljen i nepozvan ne dolazi.  

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

 

 

27.06.2018 · BLOG_SAIDA_MUSTAJBEGOVIĆ_KAFA_ŠVICARSKA_BOSNA_I_HERCEGOVINA_BIH