MIŠLJENJA / TRUMP, PUTIN I TABU TEME / PIŠE: MARWAN BISHARA


19.07.2018
Trumpova politika prema Rusiji se ne razlikuje mnogo od Obamine u njegovom prvom mandatu.  

Kremlj preferira Republikance nad Demokratama. Tako mi je barem rekao ruski politički insajder 2008, dok smo stajali na krovnoj terasi hotela koji gleda na Crveni trg u noći američkih predsjedničkih izbora.

Meni je to bila iznenađujuća izjava uzimajući u obzir vremena. Američki predsjednik Republikanac George W. Bush bio je u sukobu sa Kremljem u vezi nekoliko pitanja: američke odluke da postavi kontroverzni proturaketni sistem u istočnoj Evropi, ruske invazije na Gruziju, i njenog članstva u NATO-u. Imajući sve to u vidu, Rusi su i dalje podržavali republikanskog vanjskopolitičkog sokola kakav je John McCain?

Na kraju je uspjeh Baracka Obame i njegovo insistiranje na „restartu“ odnosa s Moskvom otvorilo put za niz sporazuma sa tadašnjim predsjednikom Dimitrijem Medvedevim, uključujući i nuklearni sporazum, i to je rezultiralo suprotnom impresijom: da predsjednik Demokrata može, zapravo, biti prijatniji za Rusiju od Republikanca.  

Ali „prijatnost“ nikada nije bila glavni kriterij po kojem je Vladimir Putin, koji je tada vrebao na poziciji premijera, sudio o odnosu između njegove države i SAD-a.

U ringu, Putin, bivši agent KGB-a, više voli da ga se plaše nego da ga vole. On prezire Demokrate koji nude licemjerna predavanja o demokratiji, ljudskim pravima ili međunarodnom pravu.

Zato je 2008. Putin preferirao Republikance. Sviđalo mu se kako je stajao s njima – prepoznata supersila, poštovani neprijatelj. U Obami je pronašao protivnika koji izgleda nije mislio da je on vrijedan borbe.

Kada je samopouzdaniji i popularniji Putin izabran za treći mandat 2012, odnosi su počeli bivati lošiji. Ohladili su se kada je kampanja u Libiji koju je predvodila SAD prevazišla svoju nadležnost i zbacila s vlasti bivšeg libijskog diktatora Muamera Gadafija.

Odnosi su se zamrzli nekoliko godina kasnije kada je Putin naredio ograničenu intervenciju u istočnoj Ukrajini i pripojio poluotok Krim. Godinu kasnije, poslao je rusku vojsku da podrži sirijskog diktatora Bashara al-Assada i odbio je suglasiti se sa vašingtonskim pogledom na njegovu budućnost.

Stanje rusko-američkih odnosa na kraju kombinovanih mandata Obame i Busha prizivalo je jezivu sličnost sa prošlom erom, i u liberalnim i konzervativnim krugovima puno se pričalo o povratku Hladnog rata.

Američki predsjednik iz snova Kremlja

Na scenu stupa republikanski predsjednički kandidat iz snova Kremlja, Donald J. Trump. Da on nije postojao Kremlj bi ga izumio.

A možda i jeste.

Kremlj nije krio svoj izbor 2016 – kao ni krajnje nedopadanje Hillary i Billa Clintona, niti divljenje spram Trumpa, i zasigurno ne svoju podršku njemu tokom izbora.

Od tada je američki Kongres odbacio i sankcionisao Rusiju zbog miješanja i Ministarstvo pravde je imenovalo Roberta Muellera kao specijalnog savjetnika da istraži da li je bilo dosluha između Trumpove kampanje i ruske vlade.

Predsjednik Trump, naravno, poriče svaki takav dosluh u svakoj mogućoj prilici i objavi na Twitteru. U međuvremenu, njegova administracija tvrdi da je oštrija prema Rusiji nego što je Obamina ikada bila, postavljajući sankcije, naoružavajući Ukrajinu, istjerujući ruske diplomate i javno optužujući Kremlj da je provalio u američku energetsku infrastrukturu.

Ali dok na administraciju Kongres vrši pritisak da poduzme određene mjere protiv Rusije, Trumpovi instinkti i njegove inicijative Bijele kuće su bili pogodni.

Predsjednik je navodno nazvao da čestita Putinu na njegovoj ubjedljivoj pobjedi u martu ove godine, prekinuvši tabu među zapadnjačkim liderima podržavši ponovni izbor ruskog lidera. Također je pozvao da Rusija bude ponovo primljena u Grupu od 7 članica, i čak je izgledalo da podržava pravo koje Kremlj tvrdi da polaže na Krim, prije nego što je bio prisiljen da napravi zaokret.

Trumpov restart

Uz rizik da zvučim iracionalno u prevalentno polariziranoj ideološkoj areni, dozvolite mi da kažem da se Trumpova politika prema Rusiji ne razlikuje mnogo od Obamine u njegovom prvom mandatu. Političke reakcije na njihove politike, nisu se mnogo razlikovale također.

Demokrati dovode u pitanje Trumpov kapacitet, spremnost da se usprotivi Putinu na način na koji su Republikanci doveli u pitanje Obamino vanjskopolitičko iskustvo i sposobnost da se suprotstavi Rusiji.

Trump može biti manje elokventan i više ličan u svom stilu nego Obama, ali kao i on, Trump gradi odnos sa američkim neprijateljem na osnovu „zajedničkih interesa i uzajamnog poštovanja“. I kao i Obama, on misli da više problema može biti riješeno sa Rusijom i Kinom nego bez njih. On samo to pokazuje na svoj način.

Ali, za razliku od Obame, Trump je izgleda u zabludi u vezi svoje sposobnosti sklapanja sporazuma i značaja njegovog drugarstva sa ruskim liderom – u toj mjeri da on vjeruje da može ubijediti Putina da „se povuče iz Sirije i prestane vrebati Ukrajinu“ ako ode na večeru s njim ( (On je također imao slične iluzije o uvjeravanju Sjevernokorejaca da se oslobode nuklearnog oružja i Meksikanaca da plate granični zid.)

I za razliku od Obame, koji je odbacio izraelski i saudijski pritisak zbog nuklearnog sporazuma sa Iranom, Trump je s dobrodošlicom dočekao izraelsko-saudijsku ofanzivu, pocijepao je nuklearni sporazum i učinio Teheran metom svog otrova i američkih sankcija, utirući put za eskalaciju u budućnosti.

Iran za Ukrajinu

Kada se sretnu naredne sedmice u Helsinkiju Trump može pokušati ubijediti Putina da sarađuje sa SAD-om u vezi Irana na Bliskom istoku i šire. Ruski predsjednik je ipak uspio iscrtati orbitu utjecaja koja je povukla unutra mnoge od onih koji se osjećaju isključeno od Washingtona, uključujući Iran i Tursku.

Njegov najnoviji podvig, pozivanje izraelskih i palestinskih lidera da gledaju finale Svjetskog prvenstva s njim u Moskvi, znak je da je super samopouzdani Putin 4.0 počeo uživati u igri sa svojim asovima u rukavu. A izgleda da uživa i njegov novi prijatelj Donald Trump.

Tokom ranih dana svoje administracije, Trump je navodno razmišljao da zamijeni Siriju za Ukrajinu – SAD bi prihvatio ruski utjecaj u Ukrajini i pripajanje Krima u zamjenu za Putinovu saradnju u Siriji.

Ali Bashar al-Assad nije više visoka karta. „Iran je strateško pitanje“, nedavno je rekao američki savjetnik za nacionalnu sigurnost John Bolton. Nakon što je američka vojska porazila ISIL u Siriji i Iraku i nakon ruskog poraza sirijskih pobunjenika, Trump se fokusira na Iran i mogao bi tražiti rusku podršku za svoje oštre politike u zamjenu za ustupke u vezi Ukrajine.

Trump ne može obećati zvanično podizanje sankcija ili odobrenje pripajanja Krima zbog nedavnih restrikcija Kongresa, ali može pokušati dati Putinu verbalna obećanja. To neće biti dovoljno. Nema strateškog rezona za Rusiju da prihvati da njome upravlja SAD.

Ni suprotan scenarij nije manje uvjerljiv. Nema mnogo smisla da Putin stane na stranu Irana protiv Trumpa.

Postoji i treći scenario. Mogu se složiti na podjelu rada u svojim zonama utjecaja, gdje Rusija ograničava svoje klijente i saveznike kao što su Sirija i Iran, a SAD suzbija Izrael i Saudijsku Arabiju. Na to Trump misli kada kaže „slažu se“.

Takva saradnja može biti viđena kao dvolična u mjestima kao što su Teheran i Ankara (a i u Washingtonu) i regionalne sile mogu odbiti pokroviteljstvo supersile javno, ali uzimajući u obzir haos i sukobe na Bliskim istoku, bit će prisiljeni da upravljaju u skladu s tim.

Tabu teme

Američko-ruski odnosi uvijek me podsjete na staru poslovicu „Kada se slonovi tuku, trava trpi“, a kada se slonovi igraju trava bude zgažena.

Drugim riječima, glavni razlog za zabrinutost nije hoće li se ili ne Trump i Putin slagati, već na kojoj osnovi? Naravno, često je bolje kada se svjetske sile slažu, ali Bliski istok i Evropa su patili od saučesništva supersila kao i od sukoba.

U Siriji naprimjer, njihova ranija konfrontacija zbog al-Assada dovela je do mnogo patnje, baš kao što je njihovo kasnije saučesništvo u vezi pobunjenika dovelo do više istoga.

SAD i Rusija su najveće nuklearne sile na svijetu sa preko 13 000 bojevih glava između njih, ili više od 90 posto ukupno na svijetu. Ne postoji moralni ili pravni argument za njih da nastave širiti svoje nuklearne arsenale, ali one već dugo rade upravo to u suprotnosti sa Sporazumom o neširenju (NPT), dok istovremeno traže da se Iran i Sjeverna Koreja pridržavaju ovog sporazuma.

Isto tako je pogrešno da one mijenjaju kontrolu nad drugim nacijama kao da su pijuni u njihovoj brutalnoj šahovskoj igri supersila. I Sirija i Ukrajina zaslužuju da budu slobodne. Kao i Palestina i Gruzija.

Bilo da se igraju ili bore ili da je kombinacija i jednog i drugog, ova dva slona imaju moć da zgaze mnogo trave. Sporazumi između njih ne trebaju biti samo u njihovom vlastitom interesu već i u najboljem interesu svijeta.

Nekada tokom Hladnog rata, Moskva i Washington su se zalagale za više od moći i vojnih saveza. Zalagali su se, ispravno ili pogrešno, za univerzalne vizije i misije – komunizam naspram kapitalizma ili jednakost naspram slobode. Danas se izgleda zalažu za malo više od hipernacionalizma, državnog interesa i pohlepe.

Zato nacije širom svijeta velike i male ne trebaju žuriti da se usklade sa njihovim politikama i zahtjevima. Umjesto tog trebaju držati i SAD i Rusiju odgovornim za štetu koju prouzrokuju svojim dogovorima i nesuglasicama u prošlosti i budućnosti.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

 

Izvor: Al Jazeera

19.07.2018 · MIŠLJENJE / WASHINGTON / MOSKVA / SAD / RUSIJA / DONALD_TRUMP / VLADIMIR_PUTIN / MARWAN_BISHARA /