MIŠLJENJA / ODUZIMANJE DRŽAVLJANSTVA: KAZNA SAMO ZA MUSLIMANE / PIŠE: • AZEEZAH KANJI •


12.01.2019
Posljednji primjeri takve prakse u Velikoj Britaniji i Australiji prikazuju jasne diskriminatorne stavove protiv muslimana.

·         U ime „očuvanja“ civilizacije, sile koje vode „rat protiv terorizma“ oživjele su oblik kazne koje je nekada Vrhovni sud SAD-a opisao kao „primitivniji od mučenja“: oduzimanje državljanstva. Nasilna denacionalizacija podrazumijeva „potpuno uništavanje statusa osobe u organiziranom društvu […i] ona se podvrgava sve većem strahu i stresu. Ukratko, iseljenik gubi pravo da ima prava“, naveo je sud u presudi 1958. u slučaju Trop protiv Dullesa.

·         No, uprkos ovim ekstremnim efektima protjerivanja, određene države koje tvrde da ponajviše brane ljudska prava usvojile su zakone koji im omogućuju oduzimanje državljanstva onima koje proglase „teroristima“ ili nepoželjnima, a među njima su Velika Britanija, Francuska, Belgija, Danska, Holandija, Kanada (da bi to kasnije povukla) i Australija.

·         (Sa svoje strane, SAD se u svojoj protivterorističkoj strategiji drži navodno manje primitivne taktike mučenja, kao i vanpravnih ubistava bespilotnim letjelicama pošto je oduzimanje državljanstva Vrhovni sud 1967. proglasio neustavnim, pa je „lakše [za američku Vladu] da ubija [svoje građane] nego da oduzima državljanstva“, smatra profesor pravnog fakulteta Temple Peter Spiro.)

·         Dvije nedavne priče o oduzimanju državljanstva – jedna u Velikoj Britaniji, druga u Australiji – prikazuju nekoliko problematičnih aspekata ovakve prakse: opasno visoki nivoi tajnosti državnih zvaničnika, neproporcionalno ciljanje muslimana i uništavanje najosnovnijih prava prognanika.

·         U intervjuu za BBC 26. decembra, britanski ministar unutrašnjih poslova Sajid Javid branio je odluku o oduzimanju državljanstva i eventualnoj deportaciji pet muškaraca pakistansko-britanskog porijekla koji su osuđeni za seksualno zlostavljanje i trgovinu ranjivim mladim ženama u Rochdaleu – dijelu skandala „dotjerivanja bandi“ u kojem se dešavanje prikazuje kao jedinstvena muslimanska patologija iako se odnosi na 0,005 posto britanskih muslimana i skoro 90 posto bijelaca koji su osuđeni za zlostavlkanje djece.

·         Zaista, otkrivanje slične operacije u kojoj su napadane tinejdžerke 2012. u Derbyju – ali u kojoj su velikom većinom bili bijelci zlostavljači – nije dovelo ni blizu do histerije koju je izazvao slučaj u Rochdaleu, a ni medijski uopće nije bilo pokriveno.

·         Takva situacija, međutim, nije spriječila Javida da inzistira na značaju pakistanskog porijekla napadača u Rochdaleu i govori o postojanju „kulturalnih razloga… koji bi mogli dovesti do ovakvog ponašanja“.

·         Da je gledao mimo pakistanske „kulture“, ministar je mogao naći „razloge“ koje je tražio bliže svojoj kući – nedavna istraživanja su otkrila svakodnevnost sličnih predatorskih i „oblika ponašanja“ seksualnog iskorištavanja u britanskim crkvama, politici, školama, dječjim ustanovama i medijskim i industrijama zabave.

·         Bivši dugogodišnji parlamentarac iz samog Rochdalea (i nije Pakistanac) Cyril Smith navodno je seksualno napao najmanje osam dječaka koji su bili na brizi Vlade, a to je dokumentirano u prošlogodišnjem izvještaju Nezavisne komisije za seksualno zlostavljanje djece – umjesto da je tužen, on je dobio titulu viteza.

·         Terorizam i incidenti

·         Javidove tvrdnje, tako, bacaju malo svjetla na kulturalne osobitosti koje se pripisuju muslimanima, a ne na probleme koje profesorica prava sa univerziteta Berkeley Leti Volpp opisuje kao „optuživanje kulture za loše ponašanje“: „Kada su akteri incidenta imigranti obojene kože, onda to problematično ponašanje razmatramo kao 'kulturalno' i ovaj termin podrazumijevamo kao oznaku rasnog ili etničkog identiteta… Sa druge strane, kada bijela osoba počini sličan incident, onda to smatramo kao izoliran slučaj nenormalnog ponašanja“.

·         „Izmještanje problematičnog ponašanja njegovim projiciranjem mimo granica 'američkih vrijednosti'“, kako Volpp komentira dešavanje u američkom kontekstu, „ima za posljedicu i izjednačavanje rasne imigrantske kulture sa spolnom podređenošću i negiranje spolne podređenosti koja je prisutna u većinski bjelačkoj Americi“ – a ta se kritika jednako odnosi i na Veliku Britaniju.

·         Oduzimanje britanskog državljanstva muslimanima koji čine seksualne prekršaje reificira ovo izmještanje u zakon tako što dodaje dodatnu kaznu za muslimane koja se ne odnosi na bijele zločince nemuslimane. Dječji zabavljač Rolf Harris, na primjer, nije dobio prijetnju progonom u rodnu državu, Australiju, iako je proglašen krivim 2014. godine za 12 slučajeva napada na mlade djevojke.

·         Slučaj oduzimanja državljanstva u Rochdaleu predstavlja značajno širenje državnih napada na muslimane „i služi za primjer kako mjere oduzimanja državljanstva mogu biti korištene mimo slučajeva nacionalne sigurnosti i terorizma i korištene češće“, ističe sociologinja sa Univerziteta York Nisha Kapoor u svojoj knjizi „Deport, Deprive, Extradite: 21st Century State Extremism“.

·         U sve češćoj praksi oduzimanja državljanstva, britanska Vlada se pokazala kao uobičajeni prekršitelj istih „britanskih vrijednosti“ koje navodno štiti od muslimanskog „ekstremizma“ – tačnije „vladavine prava, demokratije, pojedinačnih sloboda i međusobnog poštovanja, tolerancije i razumijevanja različitih vjera i vjerovanja“.

·         Britanski ministar unutrašnjih poslova ima skoro nesputano diskreciono pravo oduzimanja britanskog državljanstva od pojedinaca – nije potrebno suđenje niti presuda – ako on ili ona odluče kako to „čini za javno dobro“.

·         Premda se ova odluka treba koristiti samo prema korisnicima dvojnog državljanstva, britanski sudovi su potvrdili oduzimanje državljanstva čak i u slučajevima gdje je drugo državljanstvo tek nešto više od pravne fikcije, pa su tako ljudi ostali bez države. Zakon o imigraciji usvojen 2014. godine dalje širi već široke ovlasti ministra unutrašnjih poslova da proglasi pojedince zvanično apatridima, čime ostaju ne samo bez državne pripadnosti, već i bez „prava da imaju prava“.

·         Žalbe u slučajevima oduzimanja državljanstva kada je riječ o državnoj sigurnosti saslušavaju se pred Specijalnom komisijom za imigracijske žalbe (SIAC), specijalnom tijelu koje može koristiti tajne dokaze koje optuženi ne može vidjeti: taj aranžman kritizirao je Zajednički komitet britanskog Parlamenta za ljudska prava jer „krši osnovne principe pravde“ i „fair-playa“.

·         Mogućnost istinske žalbe još više postaje iluzija zbog državnog obrasca izvođenja progona kada je osoba van države i brani joj se povratak da se žali na to. Dva muškarca su bila progonjena i ubijena američkim dronovima u Somaliji nakon što im je oduzeto britansko državljanstvo – demonstracija smrtonosne sile denacionalizacije.

·         Australski slučajevi

·         Izgleda kako su muslimani najčešće žrtve oduzimanja državljanstva i u Australiji. Tamošnji zakon o denacionalizaciji nedavno je korišten protiv Neila Prakasha koji je optužen za regrutiranje u ime ISIL-a.

·         Australski ministar unutrašnjih poslova Peter Dutton 29. decembra je objavio kako je Prakashu, koji je iz Melbournea, državljanstvo oduzeto, a tu odluku je odbio ponovo razmotriti uprkos otkriću da će on tako ostati bez države što je protiv i australskih i međunarodnih zakona.

·         Ciljanje australskih muslimana mjerama ekspatrijacije otkriva stalno nastojanje prikazivanja muslimana kao izvora „ideološkog ekstremizma“ u australskom društvu. Ipak, „pažnja onome što se predstavlja kao islamski ekstremizam je daleko od samog njegovog utjecaja na australsko društvo, a iznosi skoro 0“, ističu australski akademici Scott Poynting i Linda Briskman.

·         Opasnosti „desničarskog ekstremizma“, sa druge strane, „generalno se minimiziraju u javnim i političkim arenama“, ističu oni. Jedan od političara koji je dokazano blizak takvoj propagandi je i sami ministar Dutton koji je predložio ekspresno izdavanje viza za bijele južnoafričke farmere – navodne žrtve „bijelog genocida“ koji su izmislili ekstremni desničari – dok Rohinje i druge izbjeglice koje bježe od istinskog genocida zatvara u pritvorne kampove van teritorije države.

·         Od 45 „terorističkih“ incidenata koji su navedeni u Globalnoj bazi podataka terorizma Univerziteta Maryland od 2001. godine, devet su počinili muslimani, dok ih je 10 počinjeno nad muslimanima. Dok su bijelci muslimani osuđeni za „terorizam“ i osuđeni na dugogodišnji zatvor za početne zavjere – bez ključnih elemenata kao što su oružje, provodivi planovi i konkretne mete – počinitelji izvedenog nasilja nad muslimanima su dobili značajno manje kazne.

·         Na primjer, neonacista koji je pucao na džamiju Suleymaniye u Perthu platio je globu, bez zatvorske kazne. Drugi čovjek koji je bacio zapaljivu bombu na džamiju u Brisbaneu nije krivično kažnjen, jer je sudija brinuo da li će moći naći posao, pa je morao raditi društveno korisne poslove.

·         Različitost posljedica će biti uvećana prihvatanjem nedavno predloženih amandmana na australski Zakon o oduzimanju državljanstva kojima se traži niži prag za denacionalizaciju povezanu sa „terorizmom“. Amandmani će olakšati, poput situacije u Velikoj Britaniji, da mnogi ostanu apatridi.

·         Kampanja oduzimanja državljanstva takozvanim „ekstremistima“ otkriva „ekstremizam“ samog „rata protiv terorizma“ – koji je s vremenom normalizirao stavove da muslimani optuženi da su opasni trebaju biti „prognani“ ne samo od zapadnjačkog zakona i politike, već i od samih ljudskih prava.

·         Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

·         Izvor: Al Jazeera

 

 

12.01.2019 · • MIŠLJENJE / • VELIKA_BRITANIJA / • AUSTRALIJA / • DRŽAVLJANSTVO / • ODUZIMANJE_DRŽAVLJANSTVA / • APATRIDI / • MUSLIMANI / • ISLAM / • AZEEZAH_KANJI /