RUSIJA / MIŠLJENJA / PREPOROĐENA RUSIJA: MIT I STVARNOST / PIŠE: DIMITAR BECHEV


19.02.2019
Je li novi globalni poredak u nastajanju pod Putinovom prismotrom?

Ponovo učiniti Rusiju velikom. To je misija koju je izgleda ruski predsjednik Vladimir Putin usvojio u međunarodnoj politici. Nakon povratka u Kremlj 2012. godine, krenuo je s asertivnijom vanjskom politikom, tražeći da osigura mjesto za glavnim stolom globalne diplomatije.

Napor se isplatio. Zahvaljujući njegovoj vojnoj intervenciji u Siriji, Rusija je napredovala od posmatrača do vodećeg igrača na Bliskom istoku.

Hvaleći se ovim novim statusom, Putin je nedavno ugostio predsjednike Turske i Irana, Recepa Tayyipa Erdogana i Hassana Rouhanija, da bi koordinirao zajednički odgovor na odluku američkog predsjednika Donalda Trumpa da povuče američke vojnike iz sjeveroistočne Sirije.

Samit je obilježio drugu godišnjicu tzv. procesa u Astani čiji je otvoreni cilj okončati krvoproliće na zaraćenom Bliskom istoku.

Uočljivo je da SAD nije dio foruma. Astana bi, prema tome, mogla biti preteča novog globalnog poretka koji će doći: onog u kojem nove, nezapadnjačke sile kao Rusija, Kina Indija i drugi vode igru.

U proteklih nekoliko godina, Putin se nije libio da se suprotstavi Zapadu. U svojim ranim danima kao lider, on je potpuno stao na stranu SAD-a nakon 11. septembra i čak je hvalio ideju da se Rusija pridruži NATO-u.

Trajan razlaz sa Zapadom

Ali do vremena kada je održao često citirani govor na Konferenciji o sigurnosti u Minhenu 2007, Putin je postao uvjeren da SAD i njegovi saveznici traže načine da ga skinu s vlasti podstičući „obojene revolucije“ širom postsovjetskog prostora. Arapski ustanci u 2010-2011. samo su potvrdili njegove strahove i, kao premijer, on je javno odbacio odluku tadašnjeg predsjednika Dimitrija Medvedeva da ne blokira rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a koja autorizira zonu zabrane letenja nad Libijom, koja je prethodila britanskim i francuskim zračnim racijama i donijela konačni pad libijskog lidera Muammara Gaddafija.

Ali razlaz sa Zapadom postao je trajan kada je Rusija pripojila Krimski poluotok u proljeće 2014. Od tada se Putin suprotstavljao i SAD-u i evropskim saveznicima, koji su nametnuli sankcije u odgovoru na pripajanje kao i na moskovsku invaziju istočne Ukrajine, gdje borbe traju i danas.

Percepcije Rusije su se promijenile kao rezultat. Do 2014, SAD i Evropa su je smatrali teškim partnerom ali ne pravim neprijateljem. Sada, Pentagonova strategija nacionalne odbrane smatra Rusiju vojnom prijetnjom na razini Kine. NATO je rasporedio vojnike u istočnoj Evropi kako bi odvratio Moskvu od djelovanja agresivno izvan svojih granica.

Postoje, međutim, sve veći strahovi da Rusija koristi niz alata, od ekonomskih ucjena do sajber napada i od širenja dezinformacija da se podrži populistička desnica i radikalne ljevičarske stranke da bi potkopala svoje zapadnjačke konkurentne iznutra. Kontroverza oko ruskog miješanja u američke predsjedničke izbore 2016. koja još traje, zajedno sa prokremljovskom retorikom o antiimigracionim političarima u Evropi kao što je mađarski predsjednik Viktor Orban i talijanski ministar vanjskih poslova Matteo Salvini, nikada ne prestaju proizvoditi naslove.

Evropska unija je počela pričati o „otpornosti“ protiv kampanja eksternog utjecaja, imajući na umu svog istočnog susjeda.

Koliko je Rusija moćna?

Ali Rusija nije tako moćna uopšte. Njen BDP od 1,57 hiljadu milijardi je tek osam posto američkog i u rangu srednje evropske države kao što je Španija. Euroazijska ekonomska unija (EEU), koju je Putin konačno uspio kreirati u 2014. nakon dugogodišnjih nastojanja, nije na nivou ekonomskoj sili koja je EU.

Ruski strateški nuklearni arsenal, naslijeđen od nekada moćnog Sovjetskog saveza, na istom je nivou kao i američki. Pa ipak, uprkos ambicioznoj vojnoj reformi u toku protekle decenije, ruske konvencionalne snage zaostaju za američkom u pogledu sposobnosti i tehnološke sofisticiranosti. Ruski budžet za odbranu koji iznosi 63 milijarde dolara, umnogome zaostaje za onim SAD-a i Kine, koji iznose 643 milijarde dolara i 168 milijardi dolara.

Moskva je postala bolja u vođenju ograničenih ratova kao što su oni u Ukrajini i Siriji ali nije u poziciji da projicira vojnu moć na globalnom nivou. Uprkos njenim relativno bliskim vezama sa Kinom i Indijom, Rusija se ne može osloniti na stabilnu mrežu saveza sličnu onima koje SAD uživa u Evropi, istočnoj Aziji i dalje.

Ukratko, Ruska Federacija ne može i neće zamijeniti SAD kao vodeća sila ili hegemon na Bliskom istoku ili bilo kojem drugom dijelu svijeta. Čak je i njena dominacija u postsovjetskoj Euraziji velik izazov.

Države u istočnoj Evropi, kao što su Ukrajina, Gruzija i Moldavija su orijentisane ekonomski i politički prema Zapadu. U centralnoj Aziji, Kina postaje dominantan centar gravitacije. U postameričkom svijetu, Rusija, bi također, vjerovatno završila kao mladi partner Pekinga prije nego kao ravnopravan sudionik.

Dobro odigrati s onim što ima

Suština ruske strategije je, da citiram pokojnog ruskog političara Jevgenija Primakova, da „dobro odigra s onim što ima“. U nekim slučajevima, to uključuje iskorištavanje protivnikovih ranjivosti. Polarizirana domaća politika na Zapadu je ojačala rusku poziciju. To je omogućilo Putinu da efikasnije igra igru „podijeli pa vladaj“.

U drugim slučajevima, Rusija je izvukla korist iz tog što je bila fleksibilna. Na Bliskom istoku, naprimjer, uspješno je sarađivala sa svim međusobno antagonističkim silama: Iranom, Izraelom, Zaljevom, Turskom, Kurdima itd.

Ipak, Putinov vanjskopolitički protokol ostaje pomiješan. Nekada se njegova kocka isplati, a nekada ne. Ruski borbeni avioni su, zajedno sa iranskom pješadijom, spasili Assadov režim u Siriji. Krim je također bio državni udar. Podigao je rejting popularnosti ruskom predsjedniku na 80 posto ili više.

Ako Nikolas Maduro preživi u Venecueli, to će dati Rusiji daljnji međunarodni podsticaj. U Evropi, nafta i plin daju Moskvi geopolitičku prednost; Njemačka, naprimjer, se zaista potrudila da pogura cjevovod Nordstream 2, na zaprepaštenje SAD-a. I balkanske države, su željno dočekale produženje turskog cjevovoda.

Ali opet, postoje granice moskovskoj moći. NATO se proširuje, uprkos otporu od Rusije. Ove godine se Sjeverna Makedonija treba pridružiti savezu, slijedeći stope Crne Gore.

Ukrajinski sukob u ćorsokaku

U isto vrijeme, Putin ne napreduje mnogo u Ukrajini. Sukob u Donbasu je odavno u ćorsokaku dok Kijev ne prihvata ruski prijedlog za ustav o podjeli moći koji bi dao Rusiji ovlast vetoa zbog vanjske politike.

Nadalje, međunarodni uspjeh je došao sa cijenom. Sankcije koje su nametnule EU i SAD još su tu. Uprkos – ili možda zbog – prijateljskih uvertira Donalda Trumpa prema Kremlju, američki Kongres povećavao kaznene mjere protiv Rusije. Istraga Mueller i navodni dosluh između Trumpove kampanje i Kremlja su učinile približavanje još manje vjerovatnim.

Veći dio prošle decenije, potraga za veličinom u inozemstvu se isplatila na domaćem terenu, dajući Putinu legitimnost i učvršćujući njegov stisak na vlasti. To je sve manje tako, međutim.

Vanjskopolitička pitanja više nisu u stanju da mu poprave rejting. Postignuća u Siriji, Centralnoj Afričkoj Republici ili Venecueli ne kupuju režimu popularnost. Rusko društvo je sve više fokusirano na neposredne izazove kod kuće kao što je ekonomski rast, nacrt porasta dobi za penziju i iscrpljujuća korupcija. Povjerenje u institucije je nisko, samo sa Putinom koji zadržava popularnost kao pojedinac. Društveno nezadovoljstvo je u porastu, a zapadnjačke sankcije, zajedno sa nestalnim cijenama nafte, samo pojačavaju bol.

Sigurno, ovi domaći pritisci neće prisiliti Kremlj da napravi zaokret i tuži za mir. Ali oni dolaze kao zdravi podsjetnik da je ideja da je Rusija revizionistička sila koja je u stanju ispraviti svjetski poredak a Putin je vođa obdaren sa sposobnostima superljudi, što je ideja koja je daleko od stvarnosti.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

 

Izvor: Al Jazeera

19.02.2019 · MIŠLJENJE / RUSIJA / MOSKVA / KREMLJ / VLADIMIR_PUTIN / DIMITAR_BECHEV /