SRBIJA / DA LI VUČIĆ STVARNO ŽELI BITI NOVI ĐINĐIĆ? / PIŠE: GORAN MIŠIĆ


26.02.2019
Poštovaoci lika i djela ubijenog premijera neće se složiti s tezom da je današnji predsjednik Srbije želio postati reformator i da je mnoge stvari preuzeo upravo od Zorana Đinđića.

Da li su Zoran Đinđić i Aleksandar Vučić, pogotovo dok je ovaj drugi bio premijer Srbije, dva suprotna pola jednog te istog sistema i da li je i kako moguće Đinđića, koji je bio simbol diskontinuiteta sa pogubnim režimom Slobodana Miloševića, povezati sa Vučićem, za koga nije teško dokazati da je ne samo izdanak, nego i nastavljač srbijanske politike devedesetih godina? Šta je to što zaista spaja i razlikuje dvojicu političara, od kojih su sličnosti, koje na prvi pogled nisu vidljive, ipak spektakularnije od brojnih i neporjecivih razlika?

Prvi je bio jedan od lidera demokratske opozicije, a potom prvi demokratski srpski premijer, u vrijeme dok je drugi bio glavni dostavljač gajbi piva i običan saslužitelj Vojislavu Šešelju na bestijalnim radikalskim orgijama. Prvi je želio što prije uvesti Srbiju u krug evropskih naroda, plativši svojim životom izručenje Miloševića Haškom sudu za ratne zločine, a bio je i spreman, kako je sam metaforički govorio, najprije progutati najveću žabu koja se i tada i danas zvala Kosovo.

Razgraničenje, ili ideja podjela, Kosova nije mu bila strana, a Vučićevo današnje zalaganje za istu stvar, u, doduše, potpunom drugačijem kontekstu, nikako nije jedina zajednička crta njihove vladavine. Jer, kako bi to rekao sam Đinđić, vjerovatno predosjećajući šta mu se sprema, "ako neko misli da će zaustaviti sprovođenje zakona time što će mene ukloniti, onda se grdno vara, jer ja nisam sistem. Sistem će funkcionisati i dalje i niko neće dobiti amnestiju za zločine tako što će ukloniti jednog ili dva funkcionera države."

Prekrečena firma 'žutog preduzeća'

E sad, na koji je sistem, očigledno tek u nastajanju, Đinđić mislio ostaje da se interpretira na različite načine, ali je takođe očigledno da se taj sistem oličen u vladavini državnog "žutog preduzeća" prakticira i nakon promjene vlasti 2012. godine, samo što je tada prekrečena plavo-žuta boja Demokratske stranke, a istaknuta firma Srpske demokratske stranke i njenih brojnih satelita.

Promjena sistema, a ne samo odlazak glavnog menadžera novog preduzeća, danas zvanično na funkciji predsjednika države i najveće vladajuće stranke, nameće se kao imperativ i sve glasniji zahtjev demonstranata na ulicama Beograda i drugih gradova Srbije. Više nije dovoljna puka promjena vlasti, nego da "ovi odu, a da se oni ne vrate". Šta bi to u političkoj praksi moglo da znači - za sada nema nikakvog, a pogotovo ne valjanog odgovora. Za pravom alternativom još se traga. Brojni poštovaoci lika i djela ubijenog srbijanskog premijera neće se složiti sa tezom da je današnji predsjednik Srbije, pogotovo dok je bio premijer, želio postati reformator koji će Srbiju vratiti u Evropu i svijet i da je mnoge stvari preuzeo upravo od Đinđića.

Previđaju činjenicu da je Vučić u međuvremenu dugo i uporno radio na sebi, ne samo po tome što je navukao evropski frak i skupe cipele, nego je u međuvremenu pročitao neke knjige na osnovu kojih je upravo Đinđić započeo procese reformi, uključujući demokratizaciju, privatizaciju, liberalizaciju, deregulaciju... Iako je za mnoge postao simbol autokratske vlasti, činjenica je da je zadobio veliko povjerenje stranog faktora, odnosno velikih sila i sa Istoka, i sa Zapada. Onih istih koje su podržale pokret za demokratske promjene i rušenje režima Miloševića prije 19 godina i, naravno, glavnog promotera tih promjena lidera Demokratske stranke Đinđića.

Dva sasvim različita svijeta

Samo dovođenje u bilo kakvu vezu jednog izrazito demokratskog lidera i jednog autokrate, čija vladavina, po ocjenama mnogih u Srbiji, sve više klizi prema diktaturi zarad očuvanja gole vlasti, međutim, pojavilo se u javnom diskursu tek nakon što je Vučić podigao spomenik u Beogradu književniku Borislavu Pekiću, jednom od osnivača Demokratske stranke, a pogotovo kada je najavio podizanje spomenika Đinđiću. Odjednom su se oglasili mnogi iz javnog života Srbije. "Ne vidim nikakvu sličnost, niti paralelu između Đinđića i Vučića, jer Đinđića nije zanimala vlast, a Vučića isključivo to zanima", rekla je tada književnica Biljana Srbljanović, jedna od autorki idejnog rješenja koje će pobijediti na konkursu za Zoranov spomenik.

"Mislim da je Vučić mnogo veštiji u otimanju i zadržavanju vlasti koja, očigledno, ovde može samo na totalitaran način da se izvede. Da je Đinđić to mogao, ne bi bio ubijen", smatra Srbljanović. "Ne bi imao pet odsto podrške pre ubistva, a da je preživeo atentat, bio bi smenjen i pitanje je da li bi se ikad vratio na vlast. Ovde imamo jednog mastera zadržavanja vlasti, po cenu da se presvuče 500 puta", objasnila je ona i dodala da je jedino slično što "Vučić sada, kao što je i Đinđić hteo, ima nameru da Srbiju uvede u Evropsku uniju".

Za novinara Ljubodraga Stojadinovića nema nikakve dileme. "Ima li većeg neznanja, bezobrazluka i prostačke besprizornosti od nasilnih biografskih, političkih i vrednosnih paralela između Đinđića i Vučića?", pita se on i odgovara: "To su dva sasvim različita sveta, neuporediva ni u čemu. To je neka vrsta odnosa između demokratije, kao ideje pokošene atentatom, i primitivnog kriminalnog autoritarizma; političkog gospodstva i pretencioznog huliganstva; altruizma i unutrašnjeg militarizma; blistavog uma i razornog bezumlja..." Ali, već će i Zoranova supruga Ružica Đinđić potvrditi da su sličnosti između dvojice političara – velike.

'Potencijalni i suvereni diktator'

Činjenica je da Vučić, koji se, osnivanjem Srpske napredne stranke, prije deceniju izmigoljio iz čvrstog zagrljaja svog političkog oca Šešelja, o sudbini Srbije i njenih građana neprikosnoveno odlučuje već sedmu godinu, kao što je i činjenica da u svojim obraćanjima često spominje dvojicu njemačkih teoretičara, Maxa Webera i Carla Schmitta, koji su neizbježni i u Đinđićevim knjigama, kao što je Od filozofije do politike, ali i u njegoj praktičnoj politici. Činjenica je i da Vučić ima ogromnu podršku njemačke kancelarke Angele Merkel, kao što je i Đinđić, ne samo kao "njemački đak", uživao veliki ugled i povjerenje ne samo tadašnjeg kancelara Gerharda Schredera, nego i velikog broja drugih evropskih političara.

Ali, već će Latinka Perović, u uvodnom dijelu zbornika radova Zoran Đinđić i srpsko društvo, objašnjavajući profilisanje Demokratske stranke kao partije agresivnih promjena, uočiti njenu dezideologizaciju u korist integralne politike "stranke kao preduzeća" i konstatovati da to nije izmislio Đinđić, nego baš Weber. Nikako slučajno Latinka Perović potencira da su mnogi politički prijatelji, a o političkim neprijateljima da se i ne govori, u Đinđićevoj žurbi da preuzme kormilo Demokratske stranke vidjeli nagovještaj "njegovih velikih političkih pretenzija, čak jednog potencijalnog diktatora". "Suvereni diktator", bez koga nema istinskih promjena, jedna je od glavnih Smitdovih tema i sigurno je da su je rabili i Đinđić, a pogotovo Vučić.

Medijska mreža Antidot svojom analizom paralela napada na Đinđića i Vučića izazvaće veliko zgražavanje Đinđićevih sljedbenika, koji će ga doživjeti kao udvorički pamflet režimu. Napadi na predsjednika Vučića i Vladu Srbije odvijaju se po istim mehanizmima i obrascima po kojima su se odigravali napadi na bivšeg premijera Đindića i njegovu vladu, a iza napada na te dvije, reformske vlade, stoje isti društveno-politički akteri, ustvrdiće u Antidotu. Za ljevičarski portal Novi plamenVučić je najdosljedniji, najrevnosniji i najuspješniji politički nastavljač Đinđićeve "srpske filozofije istorije". Navode se i riječi profesora Filozofskog fakulteta u Beogradu Aleksandra Molnara, da je srpska filozofija istorije u velikoj mjeri inspirisana konceptom "suverene diktature" Carla Schmitta.

U autorskom tekstu Ivice Mladenovića piše da je, "osim ovim Đinđićem posredovanim uticajem Schmitta u institucionalno-političkom polju, za razumevanje Vučićeve vizije Srbije i političke prakse na socijalno-političkoj ravni takođe važna intelektualna uloga Weberove protestantske etike i duha kapitalizma, odnosno naglasak na žestokom radu, skromnosti, odricanju, ali i čisto kapitalističkim pristupu gomilanja bogatstva. Istina je da je Đinđić bio veliki protivnik spavanja i izuzetno vrijedan čovjek, ali je i istina da je Vučić imidž radoholika, koji radi "25 sati dnevno", upravo "posudio" i od Webera, i od Đinđića.

'Gutanje najveće žabe'

Đinđić je na studije u Njemačku otišao kao marksista i anarhista, a u Beograd se vratio kao neoliberal, dok je Vučić u politiku ušao kao ekstremni radikal, a trenutno je neka vrsta konzervativnog liberala, pa ipak mnogi istovjetnost njihovih politika vide i u prošlosti, i u sadašnjosti. Đinđiću se zamjera da se svojevremeno zalagao za određenu varijantu "velike Srbijе", što je bilo zapisano i u programskom dokumentu Demokratske stranke iz 1990. godine. Prvi korak bila je izgradnja zajednice srpskih država (Srbija, Crna Gora, bh. entitet Republika Srpska) na federalnom principu. Takva država je trebalo da bude etnička država, država srpskog naroda, a ne građanska. Zamjera mu se i druženje sa Radovanom Karadžićem na Palama, ali i uvođenje vjeronauke u škole.

Vučić se "proslavio" po pozivanju da se za svakog ubijenog Srbina ubije 100 muslimana, iz vremena kada je vjerovao da se zapadna granica Srbije prostire linijom Karlobag - Ogulin - Karlovac - Virovitica, a danas po gušenju slobode medija, pritiscima na pravosuđe, ali i sve druge nezavisne institucije u društvu. Ključno zapažanje je da su obojica prvo bili nacionalisti, pa su poslije postali evropejci, dok im je neoliberalizam obojici konstanta.

Osnovna razlika između Đinđića i Vučića je u tome što je Đinđić nedvojbeno bio zapadnjak i što je iskreno vjerovao da je Srbiji mjesto i u Evropi i NATO-u. Zato i nije imao masovnu podršku koju je Vučić osiguravao na razne načine. Uglavnom po sistemu ako si u "preduzeću" možeš biti član bilo koje ili nijedne partije, ali ako nisi onda si - neprijatelj i izdajnik. A to baš niko ne voli da bude. Da li je Vučić stvarno želio postati novi Đinđić, ili se manuo zaludnog posla, pokazaće već spomenuto gutanje "najveće žabe", odnosno hoće li Vučić moći da dobije "nešto" u dijalogu sa Prištinom, što bi Kosovu donijelo toliko priželjkivanu stolicu u Ujedinjenim narodima, a Vučiću ulazak u srpsku istoriju. Sa pozitivnim ili negativnim predznakom, svejedno.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

 

Izvor: Al Jazeera

26.02.2019 · MIŠLJENJE / SRBIJA / ZORAN_ĐINĐIĆ / ALEKSANDAR_VUČIĆ / POLITIKA / GORAN_MIŠIĆ /