EUROPSKA UNIJA / ZAŠTO SU ODNOSI SA SLOVENIJOM NA NULI / PIŠE DAVOR GJENERO, POLITIČKI ANALITIČAR / BY ENERGYPRESS.NET


10.04.2019
Odlukom slovenske strane, odnosi Hrvatske i Slovenije našli su se u najdubljoj krizi u njihovoj povijesti.

Savjetnik slovenskog premijera za nacionalnu sigurnost, bivši direktor njihove nacionalne sigurnosne agencije SOVA, koji je ujedno i šef slovenskog povjerenstva za provođenje odluke ad hoc arbitražnog sudišta o razgraničenju dviju država, nedavno je najavio obrat u odnosima, vezan uz provođenje arbitražne odluke. Naime, Slovenija insistira na njenom provođenju, ali neke važne elemente odluke ne provodi, na primjer ne povlači svoju vojsku s nedvojbeno hrvatskog teritorija kod Svete Gere na Žumberku, odbija pregovore o tome da se dvije strane bilateralno dogovore o razgraničenju i zahtijeva da Hrvatska povuče jednoglasnu odluku Sabora o tome da Hrvatska rezultat arbitraže smatra ništavnim, zbog dokazanog slovenskog kontaminiranja procedure.

Kad je 29. lipnja 2015. u Večernjem listu objavljen transkript razgovora između slovenske agentice pred ad hoc tribunalom Simone Drenik i jednoga od sudaca u tribunalu, Jerneja Sekolca, u kome agentica objašnjava sucu kako falsificirati dokumente na osnovi kojih sud donosi odluku, a sudac opširno izvještava „šeficu“ što je napravio lobirajući kod drugih sudaca i koje je od sudaca pridobio za „njihovu stvar“, Hrvatska je donijela odluku o povlačenju iz arbitražne procedure. Nažalost, za razliku od Slovenije, čija je diplomacija snažno reagirala na objavljivanje transkripta, hrvatska je ostala neangažirana, i u početku je uspjela prikupljati potporu za nastavak arbitražnog postupka. Sloveniji je čak uspjelo najprije izlobirati kod suca Međunarodnog suda u Haagu (ICJ) Ronny Abrahama, tadašnjeg predsjednika UN-ova sudišta, da preuzme poziciju arbitra imenovanoga od strane Slovenije u sudištu, nakon Sekolčeve ostavke. Abraham je, doduše, vrlo brzo shvatio da je prevaren i povukao se, odnosno nikad stvarno ni nije preuzeo dužnost arbitra.

Međunarodna zajednica tada je nastojala privoljeti Hrvatsku da ostane u arbitražnoj proceduri, jer je time zapravo spašavana institucija međunarodne ad hoc arbitraže, koju je kompromitacijom ovog procesa Slovenija bitno ugrozila.

Sudište je nastavilo djelovati, sada bez arbitara imenovanih od strane Slovenije i Hrvatske, a arbitražnu odluku je donijelo točno dvije godine nakon objavljivanja dokaza o kompromitiranosti procesa – 29. lipnja 2017. Slovenija je tada odluku arbitraže dočekala „dugih obraza“, jer je u svih pet ključnih točaka arbitražnog procesa izgubila. Dobila je tek nešto veći dio akvatorija Piranskog zaljeva, nego što joj pripada po međunarodnom pravu, pravo nesmetanog pristupa koparskoj luci, koje je Hrvatska sve vrijeme garantirala, i razgraničenje na moru koje je Hrvatskoj osiguralo kontakt s talijanskim vodama, što znači da Slovenija ne može proglašavati pojaseve (gospodarski, epikontinentalni) na Jadranu.

Unatoč porazu, slovenska politika nastavila je pritisak i od lipnja 2017. insistira da Hrvatska pristane na provođenje ovakve arbitražne odluke. Prema Črnčecovoj najavi, sad je započela obavještajnu akciju, koja je povezala nekoliko nepovezanih stvari. Naime, unutarnje politički incident u Hrvatskoj, kad je šef kabineta direktora SOA, koji je na tom mjestu bio i pred četiri godine, navodno zaprijetio Mati Radeljiću, savjetniku Predsjednice Republike, koji je bio u proceduri smjenjivanja, i čudnu spletku u Bosni i Hercegovini, vezanu uz regrutiranje bosansko-hercegovačkih državljana, od kojih neki imaju dozvolu boravka u Sloveniji, za nadzor vehabijskog centra u Gornjoj Maoči, od čega je aktualna administracija u BiH (kojoj je istekao mandat i nema više politički legitimitet), odnosno njen dio, ministar nacionalne sigurnosti Dragan Mektić, pokušao konstruirati međudržavni incident. U tom se slučaju spominje „mehaničar Davor“, operativac SOA, za kojeg slovenski obavještajci tvrde da je upravo Davor Franić, a sada tvrde da je upravo Davor Franić, kao tadašnji šef kabineta Dragana Lozančića, vodio operaciju prisluškivanja slovenskih funkcionara, pa među njima i Drenik i Sekolca.

Slovenski mediji već tjedan dana ovu temu drže visoko na slisti prioriteta, a sada se pojavila nova optužba na račun SOA, naime, da je ona prisluškivala slovenske novinare i saznala da će POP TV u svojoj emisiji 24ur objaviti priču, ali i fotografije hrvatskog obavještajnog operativca. Tvrde da nikako drukčije, osim prisluškivanjem, hrvatska stana nije mogla doći do tih podataka, i da se ona sama upecala, jer je od Ivana Tolja, župnika u Bosanskoj Posavini, člana fondacije Styria i operativnog voditelja Styrijinih projekata u Hrvatskoj, tražila da posreduje kako bi POP TV odustala od objavljivanja ovih podataka.

Kad se vode obavještajni ratovi, imena obavještajaca i njihov identitet, ali i imena posrednika, obično se ne objavljuju, jer se te ljude „čuva“ za moguću korist u nekoj drugoj situaciji. Ova spletka koja se sada odvija, vrlo je čudna i neuobičajena, i naliči na ratove što su ih obavještajne službe jugoslavenskih republika međusobno vodile u vrijeme SFRJ.

Činjenica je da je Slovenija računala na to da će uspjeti steći potporu Europske komisije i članica EU, u pritisku na Hrvatsku da provede arbitražnu odluku. Očekivala je, nadalje, da će prvi potpredsjednik Europske komisije zadužen za vladavinu prava, nizozemski socijalist Frans Timmermans nametnuti svoj stav i pridobiti Komisiju da preuzme tužbu Slovenije protiv Hrvatske pred Sudom Europske unije. Kad u tome nije uspjela, a kad je Koen Lenarts, predsjednik Suda Europske unije jasno rekao da je predmet na kojem Slovenija insistira takav da prema Ugovoru o EU Sud o njemu ne može odlučivati na osnovu tužbe jedne strane, nego samo ako bi ga obje strane iznijele suglasno pred sud, postalo je jasno da jedini put koji je Cerarova administracija trasirala kao rješenje problema nije „perspektivan“.

Kombinacija obavještajnog i diplomatskog rata, lobiranje protiv Hrvatske u međunarodnim institucijama, sklapanje koalicija s članicama i nečlanicama EU protiv Hrvatske, administracija Marjana Šarca i njegov savjetnik Črnčec, ocijenili su kao jedini put u borbi za ostvarivanje njihova cilja. Sve što se sada događa posve je providno, i Hrvatska samo ne smije na to reagirati nervozno, niti „uzvraćati istom mjerom“. A što se prisluškivanja tiče, još je u vrijeme kad je Slovenija bila članica EU, a Hrvatska tek na početku pristupnih pregovora, daleke 2004. godine, tadašnji slovenski premijer Tone Rop prostodušno objavio kako je njihova SOVA prisluškivala razgovore hrvatskog premijera Ive Sanadera i šefa slovenske opozicije Janeza Janše, u kojima su se navodno dogovarali o intenzitetu incidenata na granici (slavni slučaj Joras i bacanje u Dragonju, što je tada bio ključna točka sporenja, a danas Slovenija nastoji zaboraviti Jorasovu kuću kao mjesto gdje je „tudi tukaj Slovenija“).

Povlačenje slovenske ambasadorice, koja je pred istekom mandata, nije iznenađenje, a već je ranije bilo najava da će Slovenija ostaviti veleposlanstvo u Zagrebu s otpravnikom poslova, kako bi se pokazalo da su odnosi među državama „na nuli“

 

 

10.04.2019 · SLOVENIJA / EKONOMIJA / HRVATSKA