MIŠLJENJE / SAD JE MOGAO SPRIJEČITI TURSKU AKCIJU U SIRIJI / PIŠE: ABDULLA HAWEZ


13.10.2019
Washington je imao dosta šansi da napravi aranžmane prihvatljive i Ankari i Kurdima prije nego se povukao iz Sirije.

Tokom telefonskog razgovora 6. oktobra sa turskim predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoganom, predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Donald Trump pristao je pomjeriti američke trupe sa sjeveroistoka Sirije kako bi otvorio put za tursku vojnu operaciju za svrgavanje vlasti kurdskih Jedinica narodne zaštite (YPG) u tom području.

Trumpova odluka je dovela do vala kritika u SAD i van granica, a mnogi su optužili predsjednika da je napustio kurdske saveznike Amerike. Ovaj potez je bez sumnje ostavio YPG, koji je igrao vodeću ulogu u borbi protiv oružane grupe Islamska država Irak i Levant (ISIL) u Siriji, u ranjivoj poziciji. Međutim, za većinu haosa i patnje kojima svjedočimo dana ne može se kriviti samo impulsivnost Trumpa. Aktuelna turska ofanziva je, u biti, nusproizvod nestalne i neodržive Obamine politike prema sukobu u Siriji.

YPG je sirijski ogranak turske Radničke partije Kurdistana (PKK), kurdskog pokreta koji vodi oružanu kampanju protiv turske države od 1980-ih. Posljedično, Turska smatra prisustvo bilo kakvog tijela pod kontrolom YPG-a na svojoj južnoj granici kao veliku prijetnju svojoj nacionalnoj sigurnosti i teritorijalnom integritetu. Tako, za Ankaru, je aktuelni upad na sjeveru Sirije neizbježan čin samoodbrane.

Dogovor o saradnji

No, ovo se moglo izbjeći da je SAD imao stalnu strategiju za pripremu regije politički za svoje eventualno povlačenje.

Tokom 2012. godine, u vrijeme sirijskog ustanka, političko krilo YPG-a kurdska Stranka demokratskog saveza (PYD) i Kurdsko nacionalno vijeće (KNC), uz pomoć predsjednika iračkog Kurdistana Masouda Barzanija, potpisali su dogovor o saradnji i napravili Kurdski vrhovni komitet (KSC) kako bi se ispunio vakuum u moći nastao povlačenjem sirijske vojske i kako bi zajedno upravljali regijama na sjeveru Sirije gdje prebivaju Kurdi.

Međutim, tokom vremena, PYD je postao osnažen jačanjem i utjecajem vojnog krila i počeli jednostrano upravljati regijom. Ovo je, kao i manjak treće strane da nadgleda i provodi uvjete dogovora o saradnji, dovelo do povlačenja KNC-a iz komiteta 2013. godine.

Potom je PYD uspostavio koaliciju Pokret za demokratsko društvo (TEV-DEM) da bi januara 2014. tri područja pod upravom TEV-DEM proglasila autonomiju. Nekoliko mjeseci kasnije, ISIL je uspostavio opsadu autonomnog kantona Kobane pod vladavinom TEM-DEM. Kanton je TV signalom prenosio otpor i kasnija pobjeda nad ISIL-om postavila je borce VPG-a kao nesporne heroje sukoba u očima međunarodne zajednice.

Ipak, YPG nije u toj borbi sam pobijedio. Irački Kurdi su također podržali borbu kantona protiv ISIL-a i Ankara je dozvolila da približno 150 boraca iračkih pešmerga pređe u Kobane preko Turske. U međuvremenu, SAD je podržavao borbu protiv ISIL-a zračnim udarima.

Kada je Kobane bio oslobođen od ISIL-a, obzirom na podršku iračkog Kurdistana i sirijskih kurdskih pešmerga koji su bili u savezu sa Barzanijem, javila se jasna prilika za SAD da primora PYD da revidira sporazum sa KNC-om.

Rješenje sukoba sa PKK

Barzani je bio savez Turske veći dio svoje uprave, a vojno krilo KNC-a obučavala je Turska kao dio iračkih snaga Zeravani 2014. godine.

Oživljavanje sporazuma PYD i KNC tada je bilo jako problematično za Tursku i teško je mogla opravdati upad u regiju pod izgovorom borbe protiv terorizma kao sada.

U SAD-u su imali dovoljno uporišta da provede takav sporazum obzirom da su i irački i sirijski Kurdi bili američki saveznici. Umjesto da je napravio put boljoj saradnji PYD-a i KNC-a, američki političari poput Bretta McGurka, bivšeg specijalnog predsjedničkog predstavnika u Globalnoj koaliciji protiv ISIL-a, odlučili su sarađivati samo sa YPG-om.

Takav dogovor o podjeli moći ne samo da bi obeshrabrio Tursku od upada u Siriju, već bi i pozitivno djelovao na aktuelni turski sukob sa PKK-om. Obzirom na povezanog YPG sa PKK, razvoj situacije na sjeveru Sirije bi imao direktan utjecaj na tursku unutrašnju politiku.

Još 2013., turska Vlada je pregovarala sa PKK kako bi se okončao višedecenijski sukob. Tada su se dva puta lideri PYD-a i Turske sreli u Ankari. No, propast pregovora 2015. godine doveo je do pogoršanja odnosa dvije strane. Premda je glavni razlog za propast pregovora bila Erdoganova politizacija razgovora za dobitak na izborima, drugi razlog je bilo jačanje utjecanja PKK-a u Siriji.

Dobici YPG-a u Siriji učinili su besmislenim bilo kakav dogovor Turske i PKK-a pošto se duž južne turske granice tiho gradila kurdska državica koju su otvoreno kontrolirale grupe bliske sa PKK.

Važno je istaći kako je jačanje PKK u Siriji dalo liderima PKK čije je sjedište u planinama Qandil u iračkom Kurdistanu prednost u odnosu na zatvorenog lidera PKK Abdullaha Ocalana, sa kojim je Turska pregovarala tokom opsade Kobanea. Sa tim u vidu, da je uloga PKK u administraciji na sjeveru Sirije bila suzbijena podjelom moći sa KNC-om, to bi uvjerilo i Erdogana i frakciju Qandil da nastave s dogovorom.

Greška Obame u Iraku

Na kraju, uz čizme međunarodne anti-ISIL koalicije na terenu, YPG je pretjerano proširio svoju zonu utjecaja na područja gdje su većinom sunitski Arapi u Siriji, kao što je Deir Az Zor. Žitelji ovih područja nikada ne bi pristali na kurdsku upravu po odlasku američkih trupa iz Sirije. Ovaj prijeteći problem se mogao iskoristiti kao šansa. Kurdi su mogli iskoristiti svoju de-facto vlast nad većinski arapskim područjima kao kartu za pregovore sa Assadovim režimom i njegovom ruskom podrškom kako bi dobili garancije za autonomiju kurdskih područja po odlasku SAD-a iz Sirije.

Ukratko, jednostavnim primoravanjem PYD-a u dogovor o raspodjeli vlasti sa KNC i ohrabrivanjem da koriste svoj utjecaj u područjima Sirije sa arapskom većinom kao polugu za dobijanje autonomije, SAD je mogao garantirati stabilnost sjevera Sirije u godinama pred nama, te istovremeno zadovoljiti Tursku, iračke Kurde i sirijske Kurde.

Prije samo nekoliko godina, Obama je prerano otišao iz Iraka, bez političkih priprema za garancije stabilnosti države. Ta kolosalna greška je dovela do jačanja ISIL-a. Trump sada u Siriji ponavlja grešku prethodnika. No, njegova greška ne samo da otvara put snagama kao što su Bashar al-Assad, Iran i Rusija da ispune vakuum koji će bez sumnje nastati odlaskom SAD-a, već uništava i reputaciju Washingtona kao pouzdanog saveznika u narednom periodu.

Trump je upravu. Američke trupe ne mogu ostati zauvijek na Bliskom istoku. No, preran odlazak je jednako razarajući kao bilo koji drugi scenarij.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera English

 

 

13.10.2019 · MIŠLJENJE_SAD_SIRIJA_TURSKA_KURDI_PKK_YPG_SDF_AKCIJE_RECEP_TAYYIP_ERDOGAN_DONALD_TRUMP_BARACK_OBAMA_ABDULLA_HAWEZ