MIŠLJENJA / NEVIDLJIVO NASILJE EVROPSKIH IZBJEGLIČKIH KAMPOVA / PIŠE: MARIANNA KARAKOULAKI


06.11.2019
Grčki kamp Moria postao je smrtonosna zamka za hiljade očajnih izbjeglica koje su trenutno prisiljene živjeti u njemu.

Stotine tražilaca azila protestirale su prošlog mjeseca protiv uvjeta u izbjegličkom kampu Moria na grčkom otoku Lezbosu nakon što je tamo jedna žena poginula u požaru.

Taj požar bio je treći smrtonosni incident u tom kampu u protekla dva mjeseca. Maloljetnik bez pratnje izboden je nasmrt u borbi u augustu, a petogodišnjeg dječaka slučajno je pregazio kamion dok se igrao izvan kampa u septembru.

Ti incidenti, koliko god potresni bili, nisu iznenadili nikoga ko je iole upoznat s uvjetima u kampu.

Moria je, praktički, postala smrtonosna zamka za hiljade očajnih izbjeglica koje su trenutno prisiljene živjeti u njoj.

Evropska unija potpisala je 2016. kontroverzni sporazum o izbjeglicama s Turskom, poznat kao Izjava EU – Turska, da zaustavi dotok izbjeglica s turske zapadne obale u Grčku. Po tom sporazumu, Ankara je pristala primiti nazad sve izbjeglice i migrante koji pređu u Grčku s njenih teritorija u zamjenu za humanitarnu pomoć i premještaj nekih sirijskih izbjeglica iz Turske u Evropu.

Neefikasne grčke vlasti

U okviru tog sporazuma Grčka je pristala da njeni otoci budu korišteni kao "zaustavna područja" da spriječe novopridošle da dođu do unutrašnjosti Evrope pod uvjetom da većina ljudi koje tamo drže bude što prije vraćena u Tursku.

Plan da se zadrže izbjeglice na grčkim otocima umnogome se oslanjao na pet "žarišnih tačaka", uključujući Moriju, gdje bi tražioci azila bili registrirani i gdje bi im bilo osigurano privremeno sklonište.

Na papiru je taj plan izgledao obećavajuće. Turska je trebala smanjiti broj smrtonosnih prelazaka mora, a Grčka je trebala privremeno na svojim otocima udomiti nekolicinu onih koji uspiju proći turske mreže.

Na kraju bi svi izuzev najranjivijih izbjeglica završili u Turskoj.

U stvarnosti, međutim, stvari nisu tako funkcionirale. Iako je Turska inicijalno uspjela spriječiti velik postotak izbjeglica da se otisnu na opasno putovanje preko Egejskog mora, to nije dugo trajalo. Kako su se odnosi između Brisela i Ankare pogoršali, dotok izbjeglica u Grčku ponovo je porastao. Štaviše, grčke vlasti pokazale su se neefikasnima u obradi zahtjeva za azil i Turska je nastavila blokirati ponovni prijem.

To je za posljedicu imalo ubrzano povećavanje populacije u Moriji i drugim grčkim izbjegličkim kampovima, "žarišnim tačkama".

Shodno tome, samo tri i po godine nakon potpisivanja sporazuma o izbjeglicama ti kampovi postali su simboli neuspjeha Evrope da zaštiti one koji su pokucali na njena vrata tražeći pomoć. Kampovi, od kojih je glavni Moria, sada su mjesta gdje se već traumatiziranim ljudima oduzima dostojanstvo.

Opasan i depresivan labirint

Moria je unutar bivše vojne baze okružene maslinjacima. Ljepota i smirenost ceste oivičene stablima koja vodi do kampa u oštrom je kontrastu s bodljikavom žicom i betonskim zidovima kampa.

Sam kamp jest more pohabanih šatora koji vijugaju po malim brdima. Mali put razdvaja glavni predio kampa od nezvaničnog aneksa poznatog kao "maslinjak", gdje je poredano još šatora.

Više od 14.000 ljudi trenutno živi u Moriji iako je kamp prvobitno napravljen tako da ih udomi približno 3.000. Zvanična lokacija uključuje predio za zadržavanje onih koji su u procesu slanja nazad, zatim postoji sigurna zona za maloljetnike bez pratnje i mjesto na kojem ljudi "žive". Iako su uvjeti u glavnom kampu mračni, situacija je mnogo gora u "maslinjaku". Tamo možete pronaći desetočlane porodice koje žive u jednom šatoru na improviziranom drvenom podu.

To je opasan, pretrpan, depresivan labirint koji polako guši svoje stanovnike. Većina od hiljada izbjeglica koje su "zarobljene" ovdje nema ideju kada će moći otići ili kamo će dalje ići. Nadu koju su imali kada su uspjeli doći do grčkih obala u malim gumenim čamcima mnogi od njih zamijenili su osjećajem očaja.

Ljekari bez granica Moriju nazivaju mjestom medicinske i psihološke vanredne situacije. Vrijeme provedeno tamo izbjeglice opisuju kao "psihološki rat".

Mnogi od stanovnika kampa pate od nekog oblika PTSP-a. Neki su suicidalni. Djeca pate od nečega što psiholozi nazivaju "sindrom rezigniranosti", rijetkog psihijatrijskog stanja koje se manifestira progresivnim povlačenjem iz društva i nevoljkošću da se uključe u normalne aktivnosti, kao što su škola i igranje, u odgovoru na neizdrživu stvarnost. Najozbiljniji slučajevi mogu rezultirati stanjem hibernacije, pa čak i smrću.

Dvogodišnjaci sa samoubilačkim mislima

Stručnjaci za mentalno zdravlje koji rade u kampu kažu da su nailazili na djecu od samo dvije godine koja imaju samoubilačke misli. Mogu biti premladi da shvate smisao života ili smrti, ali znaju da ne žele nastaviti živjeti u trenutnim uvjetima. Neka starija djeca u kampu povređuju sama sebe.

Mnogi vjeruju da je izbjeglicama u Moriji bolje nego hiljadama drugih zaglavljenih u pograničnim područjima u kojima su traju sukobi i koji su bez papira. Uvjeti u kampu možda nisu idealni, rezonuju oni, ali izbjeglice su tamo sigurne.

No, iako su sigurni od minobacača i granata, i dalje žive s nasiljem.

Nasilje može poprimiti razne oblike – psihološke, kao i fizičke. Kampovi poput Morije prakticiraju oblik nasilja koji je većinom nevidljiv. Ali je žestok. A bol koju izbjeglice osjete u ovom kampu nije ništa manje stvarna zato što je osjećaju u "sigurnosti" Evrope.

Vlasti bi nedavne proteste u Moriji trebale vidjeti kao znak upozorenja. Evropska unija mora brzo reagirati da unaprijedi uvjete tamo, da vrati ljudima dostojanstvo i nadu.

Jer, kad ljudi više nemaju šta izgubiti, obično uslijedi nasilje – protiv sebe i drugih.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

06.11.2019 · MIŠLJENJA_MORIA_LEZBOS_GRČKA_IZBJEGLIČKI_KAMP_MIGRANTI_IZBJEGLICE_NASILJE_TURSKA_EVROPSKA_UNIJA_MARIANNA_KARAKOULAKI