MIŠLJENJE / TANAP ILI KAKO TURSKA POSTAJE KLJUČNI ENERGETSKI IGRAČ / PIŠE: DIMITAR BECHEV


10.12.2019
Interesi Turske, SAD-a i Evropske unije se podudaraju kada je riječ o energentskoj diverzifikaciji jugoistoka Evrope.

Samit NATO-a 3. i 4. decembra u Londonu obilježili su unutrašnji sukobi članica država. No, na kraju dvodnevnog skupa, postignut je konsenzus o jednoj stvari: Rusija predstavlja veliki problem Alijansi. "Rusko agresivno djelovanje predstavlja prijetnju euroatlantskoj sigurnosti", navodi se u zaključnoj deklaraciji. Čak i političari koji su poznati po bliskim vezama s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, kao što je američki predsjednik Donald Trump, turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan ili mađarski premijer Viktor Orban, potpisali su takav istup.

Okršaj s Rusijom se nije odigrao samo u vojnoj i odbrambenoj sferi, već i u energetskom sektoru. Već desetljeće ili više, SAD i mnogi njegovi saveznici na istoku Evrope prozivaju Moskvu da koristi svoj izvoz prirodnog plina kao oruđe zlostavljanja post-sovjetskih susjeda kako bi je slušali, te za sijanje nemira na Zapadu. Evropska unija je možda velikim dijelom isključila prodaju nafte i plina iz sankcija koje je nametnula Rusiji zbog aneksije Krima i podrške Moskve separatistima na istoku Ukrajine, no žestoko radi na smanjenju svoje ovisnosti o ruskim energentima. U prošlosti su hidrokarboni pomagali pri povezivanju Zapada i bivšeg SSSR-a, a potom i Ruske Federacije i njegovanju obostrane koristi. No, danas su energetske veze dvije strane postale jako komplicirane.

Jugoistok Evrope je jedna od regija gdje se jača rivalstvo. Dok je bio sastanak NATO-a u Londonu početkom decembra, srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić se susreo s Putinom u Sočiju. Tokom posjete, Vučić se hvalio kako je srbijanski ogranak Turskog toka – ili Balkanski tok – skoro pa gotov. Plinovod koji prolazi kroz Crno more, Tursku i Jugoistok Evrope dio je Gazpromove dugoročne strategije smanjenja tranzita kroz Ukrajinu. Balkanski tok, poznat i kao Turski tok 2, povezuje tursku mrežu s plinskom mrežom u austrijskom Baumgartenu preko Bugarske, Srbije i Mađarske. Služit će i Balkanu i Centralnoj Evropi. Predložen je prije pet godina, nakon propasti Južnog toka, još jednog podmorskog plinovoda koji je trebao povezati Rusiju s Balkanom.

Gdje su u priči Grčka i Bugarska?

Balkanski/Turski tok, zajedno sa Sjevernim tokom 2, koji ima skoro četiri puta veći kapacitet, garantira dotok ruskog plina bez prekida do većih potrošačkih država u Evropi, zajedno sa svim komercijalnim i geopolitičkim bonusima koje sve ovo donosi. Takvi projekti jačaju moskovske argumente u pregovorima s Kijevom, bilo da je riječ o aktuelnim pregovorima o budućnosti plinskog tranzita ili, još važnije, o mnogo očekivanim pregovorima o sukobu na istoku Ukrajine 9. decembra, prvom susretu lice-u-lice između Putina i predsjednika Volodimira Zelenskog.

Ali, Rusija nije jedini igrač u gradu kada je riječ o plinu na Balkanu. Lokalne države, pa čak i one koje jako žele da ih Kremlj voli, poduzimaju korake ka alternativnim dobavljačima. Južni plinski koridor, prvi put predložen 1990-ih kao alternativni izvor energije iz Kaspijske regije i sa Bliskog istoka, konačno postaje realnost. Erdogan i predsjednik Azerbejdžana Ilham Alijev 30. novembra su predstavili vezu između turske i grčke plinske mreže, što je označilo okončanje Transanadolskog plinovoda (TANAP). To nije mala stvar. Naravno, njegov kapacitet prema Evropi – 10 milijardi kubnih metara godišnje – kap je u okeanu u odnosu koliko do Evropske unije dolazi iz Rusije (176 kubnih metara 2018. godine).

No, za države poput Grčke i Bugarske, koje uvoze oko tri kubna metra ruskog plina godišnje, ovo je značajan alternativni izvor. Obje države imaju ugovore za po jedan kubik s kompanijom koja stoji iza TANAP-a: Shah Deniz, međunarodni konzorcij BP-a, azerbejdžanskog SOCAR-a, turskog TPAO-a, norveškog STATOIL-a i drugih. Ovo dvjema državama daje moć za dogovore s glavnim dobavljačem, ruskim državnim gigantom Gazpromom. TANAP će se dalje povezati s Trans-jadranskim plinovodom (TAP), koji idu od grčko-turske granice do Italije i donosi plin Albaniji i, možda, drugim državama na Zapadu Balkana. TANAP predstavlja strateško postignuće za Tursku. Dugo vremena ona nastoji od velikog potrošača prerasti u tranzitnu državu, uz zaradu od pozicije između proizvođača plina i velikih uvoznika iz Evrope. Dolazak azerskog plina na Balkan tu viziju dovodi do ispunjenja.

Posjeta Putina i 'relaksirani' Erdogan

Sam Azerbejdžan pokušava uvesti raznolikost među klijente za izvoz. Nakon nezavisnosti od SSSR-a, država je naslijedila naftnu i plinsku mrežu koja je povezana s ruskim. Otvaranjem plinovoda Baku - Tbilisi - Ceyhan (BTC) 2006. godine, koji se proteže do strateške turske luke Ceyhan, Azerbejdžan je dobio mogućnost izvoza svoje nafte na međunarodna tržišta. Plinovod Baku - Tbilisi - Erzurum (BTE), uveden iste godine, omogućio je dotok azerbejdžanskog plina do Gruzije i Turske. Sada sa TANAP-om Azerbejdžan može prodavati svoj prirodni plin Evriopskoj uniji i uzeti dio tržišta od Gazproma.

Dugogodišnja ambicija Ankare je da TANAP poveća kapacitet sa 16 na 31 kubni metar godišnje, s plinom koji dolazi sa drugih lokacija, poput Turkmenistana, sjevernog Iraka i Irana. Ako odigra svoje karte kako treba, Turska se može postaviti kao trgovinsko čvorište i vrhunska energetska sila. Takav ishod, međutim, ostaje daleka mogućnost. Problemi s dostavom država koje proizvode, bilo da je riječ o izazovima proizvodnje, sigurnosnim problemima, nesigurnom potražnjom u Evropi, geopolitičkim rizicima, regulatornim preprekama i domaćom nestabilnošću, blokiraju ambicije Ankare.

Ovisnost o Rusiji je, također, faktor. Putin 8. januara dolazi u Istanbul, na pokretanje prvog dijela Turskog toka koji će služiti turskom tržištu. No, ovaj put Erdogan ima slobodniju ruku. Šest kubnih metara koje donosi TANAP iznosi četvrtinu turskog uvoza iz Rusije. A jeftinije cijene su omogućile Turskoj da poveća svoje narudžbe ukapljenog prirodnog plina (LNG) iz SAD-a, Alžira, Nigerije i Katara. Drugačije rečeno, danas Turci imaju jaču poziciju u energetskim odnosima s Rusima.

Energija kao balans među silama

Tursko nastojanje za energetskom autonomijom čine ovu državu dobrodošlim partnerom i za EU, i za SAD - Trumpova administracija daje premije za američku prodaju LNG-a u Evropi, čime lobira u vladama država da kupuju veće količine. Turska je postala drugi najveći kupac američkog plina u Evropi i Centralnoj Aziji nakon Španije. Njeni susjedi su, također, zainteresirani u jačanje svojih uvoza iz SAD-a. Uvozi LNG-a su, navodno, jedna od tema razgovora bugarskog premijera Bojka Borisova u Bijeloj kući 25. novembra. Otvaranje konekcije TANAP/TAP je pomoglo napretku međuveze između grčke i bugarske mreže. Poznata kao IGB, među veza će također služiti planiranoj pomorskoj jedinici za ponovno pretvaranje tekućeg plina u plinovito stanje u luki Alexandroupoli na sjeveroistoku Grčke, što je projekat koji podržava SAD.

Prekogranična energetska povezanost Jugoistočne Evrope u skladu je i s američkim i turskim interesima. I EU, također, uprkos napetim odnosima s Erdoganom, glasni je navijač Južnog plinskog koridora. On je u skladu s vlastitim naporima Unije za diversifikacijom nakon ruskih privremenih prekida dostave plina preko Ukrajine 2005. i 2009. godine. Utrka zbog dostave plina do i preko Jugoistoka Evrope se zakuhava i, dolaskom TANAP-a, Turska postaje ključni igrač. Sve su prilike kako će energija, kao i drugi problemi, poput rata u Siriji, i dalje biti balans između Zapada i Rusije kako bi došli do najboljeg dogovora.

http://balkans.aljazeera.net/vijesti/tanap-ili-kako-turska-postaje-kljucni-energetski-igrac

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

 

Izvor: Al Jazeera

10.12.2019 · MIŠLJENJE_MIŠLJENJA_TURSKA_TANAP_TAP_ZAPADNI_BALKAN_RUSIJA_SAD_EU_RECEP_TAYYIP_ERDOGAN_DIMITAR_BECHEV