MIŠLJENJE /NAGRADOM HANDKEU EVROPA TONE U JOŠ DUBLJI MRAK / PIŠE: NIHAD KREŠEVLJAKOVIĆ


12.12.2019
Za vrijeme uručenja nagrade Handkeu pred očima se pojavljuje fotografija 'bezbrižnih' ljudi na obali rijeke kojom plove leševi.

U ljeto 1992. fotograf Kadir Van Lohuizen ušao je u Srebrenicu, gdje je snimio fotografije na kojima su napaćeni, ali još živi stanovnici Srebrenice. Na fotografijama su žene, djeca, starci... Na jednoj su otac i sin. Dok jednom rukom drži ruku svog djeteta, drugu mu je položio na rame. Oboje izgledaju prestrašeni i zabrinuti.

Na drugoj fotografiji stariji čovjek s francuzicom na glavi gleda u kameru kao da snima fotografiju za pasoš, za putovanje u sjećanja onih koji će preživjeti.

Na fotografiji lice ranjenika s bolnim grčem na licu. Pomažu mu drugi ljudi. Fotografija vojnika koji posmatra tabut na kojem je položeno tijelo. U ruci steže pušku. Fotografija četiri dječaka, okruženih ruševinama. Gledaju prema fotografu. Nijedan se ne smije. Niko se ni na jednoj fotografiji ne smije! Fotografije Kadira Van Lohuizena snimljene u ljeto 1992. u Srebrenici kao da najavljuju ono što će se dogoditi tri godine poslije!

Iz Srebrenice je Van Lohuizen prešao u Srbiju. S druge strane Drine mlado i staro okupilo se na obali. Svi su u kupaćim kostimima i gaćama. Sunčaju se. Neki su u vodi. Smiju se. Čovjek vodi psa na uzici. Uz stabla su naslonjeni bicikli. Jedini tragovi ozbiljnosti na licu vide se kod ekipe za stolom koja igra karata. Svako, zamišljen, razmišlja o sljedećem potezu. U dubini fotografije vidi se druga obala. Tamo je Bosna... Prijedor, Zvornik, Višegrad, Foča... Srebrenica! Tamo se, dok ova bezbrižna ekipa uživa u ljetnom danu, događa genocid! Razlog je to što tih godina, nerijetko, rijekom između ove dvije obale plove leševi ljudi ubijenih u susjednoj Bosni. Na dnu rijeke prilikom isušivanja vještačkog jezera Perućac naći će se više od 300 leševa.

Ova Van Lohuizenova fotografija u svojoj je običnosti jedno od najstrašnijih svjedočanstava onoga što se tih dana događalo u Bosni i Hercegovini.

'Vrhunac antirealizma'

Sve ono što opisuje ova fotografija ponovit će se u jesen 1995, kada jedan budući nobelovac kreće na svoje "zimsko putovanje" u namjeri, kako to kaže Neven Šimac, da bude "originalan" pred krvlju, ognjem i stratištima. U pokušaju da uopće shvati šta je bila namjera Petera Handkea Šimac u tekstu pod naslovom "Bez očiju i bez stida" (januar 1996) piše: "Ne želim da to bude shvaćeno kao neka 'proces d' intention' (optužba za namjeru), već 'proces d'attitude', tj. optužba za stav, nerijedak u onih zapadnih intelektualaca, koji su u grozničavoj potrazi za 'originalnošću': narcisoidno ići protiv struje, protiv svih činjenica i očiglednosti, pa i po cijenu koketiranja sa zločinom." U 24 opaske koje do detalja opisuju problem koji ima s Handkeom Šimac pod tačkom 21 piše: "Bez stida: nije mogao H. ne zanijekati srebrenički strašni genocid, tj. sve grozne pokolje duž Drine..."

U tekstu "Čudesna promjena Petera Handkea na obali Drine" (Europaische Rundschau Heft, mart 1996), Viktor Meier piše: "Vrhunac antirealizma Handke pokazuje kad je riječ o Srebrenici."

On genocid negira, poput svojih "šarmantnih domaćina", nazivajući ga masakrom, ali je još više zainteresiran bizarnim pitanjem kako objasniti takav pokolj, izvršen poslije tri godine rata, kada su se u međuvremenu sve strane u sukobu umorile od ubijanja?

Da se to nije dogodilo dovoljan mu je argument da to u Srbiji niko nije vidio, što je zaista konstatacija vrijedna jednog jednog ogromnog upitnika, ili onoga što Meier opisuje kao upotrebu argumenata iz beogradskih rakijašnica. On s pravom Handkeovu privrženost ekstremnom srpskom nacionalizmu objašnjava konstatacijom: "Handke je jednostavno pao pod utjecaj, sve do apsolutne nekritičnosti. U njegovu su tekstu argumenti ekstremne srpske nacionalne propagande kojom ona operira prema inozemstvu. I nema nijednog koji bi nedostajao." 

Među tim argumentima jest i onaj o srpskom porijeklu bosanskih muslimana, Bošnjaka, nesvjestan da tu glupost i do danas najviše održavaju izjave ljudi poput njega. Zanimljivo, Handke se oduševljava onim od kojih će neki biti presuđeni ratni zločinci, dok istovremeno ni trunku ne mari za Srbiju Sonje Biserko, Bore Ćosića, Bogdana Bogdanovića, Borke Pavićević ili Nataše Kandić. Njihova kritika na njegovom licu jedva bi možda izmamila onaj prezirni smiješak po kojem se prepoznaju svi nam poznati negatori genocida. S takvim smiješkom Handke se obratio i Peteru Maassu, autoru knjige Ljubi bližnjeg svog, a nakon pitanja o odnosu spram genocida u Srebrenici, na presici povodom dodjele Nobelove nagrade.

Motiv za samoponiženje

Vjerovatno će nam i dalje ostati neodgovoreno općenito pitanje šta je motiv za samoponiženje koje je taj priznati pisac sebi priuštio. Možda je odgovor na početku Meierovog teksta: "Kada neki pisac pred uključenim televizijskim kamerama nekoga tko misli drukčije od njega nazove 'šupkom', može se reći kako je tada otprilike riječ o 'poetskom' što se unosi u 'predmet', ili izvesti zaključak da s tim čovjekom nije moguće razborito raspravljati o problemima koje hoće iznijeti. Uistinu, o čemu bi s Handkeom trebalo raspravljati kada on dovodi u sumnju sve što su odavno potvrdili ne samo zli novinari već međunarodne komisije, državna tijela i druge instancije?"

Šta raspravljati sa čovjekom koji se bez stida predstavlja kao vidovnjak? Dok putuje Srbijom, on zna sve o tome šta se događa u susjednoj Bosni! Bilo je dovoljno da se primakne granici i da sve zna, bolje i od novinara koji su bili tamo, a koje vidi, u svojim vizijama, kao hordu koja njegovu sliku o Srbiji nastoji zamutiti! Svoj neskriveni prijezir Handke pokazuje prema novinarima, te u njima vidi glavne krivce zbog kojih, eto, mora uputiti svoj vapaj za pravdom za, ni manje ni više, nego Miloševićevu Srbiju.

Nadahnut valjda tom nakanom, bilo je dovoljno da stane na granicu Bosne i Srbije, kao na onoj bizarnoj fotografiji gdje je uslikan u kupaćim gaćama, umoči svoje noge u rijeku i svojim "proročkim" sposobnostima shvati sve što se događa tamo preko Drine. Shvatio je da su ljudi poput Van Lohuizena i brojnih drugih novinara i fotografa koji su bili u Bosni zapravo "obična horda" čiji je jedini cilj ocrniti njegove prijatelje: Slobodana Miloševića, Radovana Karadžića, Arkana ili Milorada Pavića, koji ga drži za ruku i poput mečke voda po Srbiji, zalijeva rakijom i pokazuje šarmantnom narodu po srbijanskim provincijama kako se divno klati uz melodiju vojnih truba.

Nažalost, ta mečka, umišljena da ima svetu misiju osporiti sve činjenice zbog vlastitih sumnji umjesto da bude smiješna, bit će nagrađena Nobelovom nagradom za književnost, a njegove nebuloze objavljene pod naslovom "Zimsko putovanje na Dunav, Savu, Moravu, Drinu ili Pravda za Srbiju" ući će u spisak literature koju Nobelov komitet nagrađuje najvećom nagradom za književnost 2019. Objašnjenja, podjednako nebulozna kao i zapisi s Handkeovog putovanja, užasavajuća su poput one fotografije s druge obale Drine, gdje ljudi uživaju u ljetnom danu pored rijeke kojom plove leševi!

Preobrazba iz književnika u propagandistu

Drago Jančar u tekstu objavljenom u Vijencu 8. 2. 1996. morao se, za razliku od Handkea, koji sve zna i kada ne zna ništa, sigurno barem malo nadati da nije u pravu kad je napisao: "Ne odjeci na Handkeovu Pravdu za Srbiju, koji su od većine bili negativno prihvaćeni, nego silovita medijska buka oko toga napisa, gladijatorska glad za novim, još nepoznatim, kontroverzama uvjeravaju me da se ovdje nitko neće zaustaviti ni pred čime. Handkeovo misionarenje palo je na plodno polje književne, kulturne, a, nažalost, moram reći, i moralne ispraznosti ili barem zamorenosti dosadom." Ili, kako spominjani Meier napisa: "Kao što je tužna Handkeova preobrazba iz književnika u propagandistu, gotovo je isto tako tužan odjek na koji je njegov tekst naišao u određenim intelektualnim krugovima na Zapadu."

Baš kao i na onoj fotografiji, Handke zamišljeno gleda u svoje karte dok iznad njega odjekuju misli: "Očekujem od književnosti razbijanje svih naizgled konačnih slika svijeta. I zato što sam spoznao da sam se sâm kroz književnost mogao mijenjati, uvjeren sam da svojom književnošću mogu promijeniti druge." Izgleda otužno na toj slici, poput seoskog proroka u kupaćim gaćama na obali rijeke ili pored table na kojoj piše Srebrenica, poput onih turista koji prave selfije uz masovna stratišta, nesvjesni gluposti koju čine! Kolege ga gledaju u čudu pitajući se gdje nestade onaj čovjek koji je smatrao da za književsont postoji zabrana bratimljenja s političkim ideologijama. 

Slobodan Šnajder, koji još 1996. navodi Handkea kao jednog od najnovijih primjera za ono što je Julien Benda nazvao "izdajom intelektualnog klera", pokušava ga razumjeti kroz Freudovu definiciju neuroze. Po njegovom mišljenju, neuroza nije takvo stanje svijesti koje bi neku zbilju negiralo nego je kao stanje koje o nekoj zbilji jednostavno ne želi ništa znati. U tom kontekstu nastavlja: "U tom smislu je Handke neurotičan, što bi moglo biti šarmantno, da se ne radi o atestu mnogo opasnije i ozbiljnije neuroze cijelih kolektiviteta koji su se do jučer klali, trajući u svojoj komi, i koji će to, osnaženi Handkeima i sličnim poklisarima, činiti i sutra. Stavljajući zbilju srpskog fašizma jednostavno u zagrade, Handke se ispilio u običnog 'počinitelja za pisaćim stolom', kakvih je u europskoj povijesti upravo dosadno mnogo."

Ne zatvarati oči

Za kraj, dok nagrada bude uručivana Handkeu, pred očima će mi ponovo biti ona Kadirova fotografija bezbrižnih ljudi na obali rijeke kojom plove leševi. Opravdanja da je Handkeovo književno djelo neodvojivo od njegovog ljudskog nedjela opasan su čin i pred njim se ne zatvaraju oči. Komitet za dodjelu Nobelove nagrade  2019. nagradio je negatora genocida koji je to činio javno, pa čak i u svojim djelima, koja su se morala naći na listi onih koji su ga za tu nagradu predložili! Pravda za Srbiju djelo je koje je već nakon prvog objavljivanja skraćene verzije u Sueddeutsche Zeitungu izazvalo reakciju brojnih intelektualaca širom svijeta.

Evropski glasnik iz februara 1997. objavio je Europski polemički dosje "Pravda za Srbiju Petera Handkea", u kojem su objavljeni tekstovi Sonje Biserko, Gustava Seibta, Drage Jančara, Viktora Meiera, Nevena Šimca, Thomasa Schmieda, Bore Ćosića, Josefa Haslingera, Dževada Karahasana, Robina Detjea, Slobodana Šnajdera i Irene Vrkljan. Mnogi su ukazivali na bestidnost tog čina, ali se čini da su im se suprotstavili oni koji nemaju problem s negiranjem genocida ili oni koji, poput nacista u logorima, obavljaju posao ogrnuti mrakom birokratskih, administrativnih pravila, zaštićeni od etike svojim procedurama u kojima jednostavno stoji da se objavljeno ime kome se dodjeljuje nagrada ne može povući! Koji god da su od njih, svejedno je. 

Poniženje kojem su izložene sve žrtve genocida ne samo u Bosni i Hercegovini nego širom svijeta potresno je poput Kadirove slike djece iz Srebrenice snimljene 1992, još nesvjesne onoga što će se dogoditi u julu 1995. Negator genocida i relativizator svega i svačega uprkos zdravom razumu postat će jedno od lica koja će svjedočiti o početku 21. stoljeća kao vremenu beščašća i moralne katastrofe, podjednako strašne ovoj koja nam se sve više približava, od koje se tope ledenjaci i širi ozonska rupa kako bi nas na kraju sve skupa spržilo Sunce, čiju smo svjetlost pretvorili u naš mrak!

Evropa tone u još dublji mrak u kojoj Nobel više nema problem s tim da bude "trgovac smrću".

U ovom trenutku, kad je Handke već preuzeo Nobelovu nagradu, još samo ptice u šumama oko njenih granica, pune migranata koji traže spas od ratova, pjevaju o pravdi i slobodi!

http://balkans.aljazeera.net/vijesti/nagradom-handkeu-evropa-tone-u-jos-dublji-mrak

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

 

 

 

12.12.2019 · MIŠLJENJE_BOSNA_I_HERCEGOVINA_SARAJEVO_SREBRENICA_STOCKHOLM_GENOCID_NOBELOVA_NAGRADA_PETER_HANDKE_NIHAD_KREŠEVLJAKOVIĆ