DA LI SIROMAŠNI NARODI BALKANA FINANSIRAJU BOGATI ZAPAD – „SUPERHIK“ / PIŠE: TRIPKO KRGOVIĆ, ČLAN SAVJETA UDRUŽENJA MANJINSKIH AKCIONARA ENERGETSKOG SEKTORA (UMAES) REPUBLIKE SRPSKE I ČLAN ODBORA DIREKTORA DUIF KRISTAL INVEST BANJA LUKA


10.03.2020
Energetski i uvoznički lobiji uporno promovišu da se BiH, Srbija, Crna Gora i Makedonija ugledaju na Hrvatsku politiku podsticanja proizvođača električne energije iz obnovljivih izvora, ali na primjeru Hrvatske vidimo kako građani nepotrebno, sa 250 miliona eura godišnje subvencionišu stranu industriju obnovljivih izvora energije (OIE), a država postaje gubitnik.

Hrvatski građani, kupci električne energije u cijeni plaćaju naknadu za emisiju CO2 od 25-30 EUR/toni (ovdje ćemo to zanemariti zbog pojednostavljenja, jer u Hrvatskoj je zanemarljiv udio proizvodnje električne energije iz uglja) i naknadu za obnovljive izvore u iznosu od 10,5 lipa po kWh (tzv. ”poticaji”). U 2018. godini prikupljeno je naknade za obnovljive izvore 1.602.336.050 kn ili 216.531.898 eura.

Instalisana snaga postrojenja „povlaštenih proizvođača“ u Hrvatskoj, koji primaju naknadu za obnovljive izvore, je 829 MW.

Snabdijevači, uglavnom „Hrvatska elektroprivreda“ (HEP), su dužni otkupiti (Zakon o obnovljivim izvorima energije i visokoučinkovitoj kogeneraciji) svu energiju od „povlaštenih proizvođača“ po cijeni od 0,42 kn/kWh (56,7 EUR/MWh). Ta je cijena veća je od tržišne, gdje se može kupiti oko 25 odsto jeftinija električna energija.

U 2018. godini otkupljeno je 2.480.952.380,95 kWh  energije od „povlaštenih proizvođača“ za iznos 1.042.000.000 kn (140.810.810 EUR) – (izvor: Godišnji izvještaja Hrvatskog operatora tržišta energije za 2018. www.hrote.hr).

Dakle, računica nam kaže da hrvatski građani godišnje izdvoje nešto preko 216 miliona eura za “poticaje”, kao i dodatnih 35 miliona eura kroz razliku u cijeni plaćene u odnosu na stvarne tržišne cijene struje, što ukupno čini čak 250 miliona eura godišnje.

Danas se elektrane (vjetar i sunce) grade po cijeni od oko jedan milion eura za jedan megavat instalisane snage. Trenutno HEP radi vjetroelektranu za 1,16 mil. EUR/MW i solarnu elektranu za 0,86 mil. EUR/MW, i to bez podsticaja.

Iz navedenih podataka slijedi da bi Hrvatska, odnosno HEP, od prikupljenih “poticajnih” sredstava za obnovljive izvore za 3,29 godine mogla isplatiti (izgraditi) sve do sad izgrađene obnovljive izvore električne energije!

Daleko najveći „povlašteni proizvođači“ su vjetroelektrane. Slijede tri citata iz zaključka članka „Hrvatsko tržište energije proizvedene iz vjetroelektrana“ Instituta za javne financije,  iz januara 2018. godine.

  • Prosječna cijena električne energije u 2015. isplaćena povlaštenim proizvođačima u sistemu poticaja bila je triput viša od godišnjeg prosjeka cijena električne energije na Hrvatskoj najbližim berzama električne energije.
  • U vjetroelektranama je zaposlen minimalan broj ljudi jer je ta djelatnost izrazito kapitalno intenzivna, bez posebne potrebe za radnom snagom, pa uglavnom imaju po jednog zaposlenog (obično direktora), a dio ih uopšte nema zaposlenih. Iako na prvi pogled zvuči nevjerojatno da društva posluju bez zaposlenih, zakonodavni okvir više ne propisuje obvezu zapošljavanja radi obavljanja registrovane djelatnosti…
  • Ulaganje u vjetroelektrane je profitabilan i siguran posao, a poticaji koji se isplaćuju povlaštenim proizvođačima su izdašni i visoki.

U istom članku se navodi, a što se da provjeriti iz javno objavljenih finansijskih izvještaja, da društva („povlašteni proizvođači“) iz vlastitih izvora, u prosjeku finansiraju samo 14 odsto uloženih sredstava, a 86 odsto finansiraju iz tuđih izvora, uglavnom dugoročnim kreditima kod domaćih banaka.

Iz svega gore navedenog slijedi da hrvatski građani, nelogično, sa velikim novcima (naknada za obnovljive izvore) subvencionišu razvoj zapadne industrije OIE i finansijski pomažu, uglavnom, strane investitore (kroz depozite u bankama), koji pritom kreiraju neznatan broj radnih mjesta u zemlji.

Na jedan njihov uloženi euro, građani im pozajmljuju 7,14 eura!

Od ukupno 15 aktivnih „povlašćenih proizvođača“, najekstremniji primjer je „Selan“, u vlasništvu Njemaca, a koji nam pokazuje da pozajmljeni dio uloženih sredstava iznosi čak 96 odsto, uz godišnji povrat na sopstvena sredstva (ROE) od nevjerovatnih 220 odsto!

Sada vam postaje jasno zašto je u naslovu „Superhik“ (junak iz roman Alan Ford koji krade siromašnima i daje bogatima).

Znači, umjesto da HEP, odnosno država, bude „povlašteni proizvođač“ i u 3,29 godine isplati svoje ulaganje (nakon toga je sve čista dobit), Hrvatska sklapa 12-godišnje ugovore (sa garantovanim cijenama) sa „povlaštenim proizvođačima“. Ti proizvođači za 12 godina jako dobro zarade, bez rizika, isplate ulaganje i nakon tog perioda ostaju im vjetroelektrane sa koncesijama. Suludo.

Ako bi, od tih 12-godišnjih ugovora oduzeli 3,29 godine (potrebne za izgradnju 828,3 MW), naknada za obnovljive izvore za preostale godine u iznosu od enormnih 2,1 milijardu eura ((12-3,29) x 250) je novac koji hrvatski građani poklanjaju uglavnom stranim investitorima.

Da li države regiona, BiH, Srbija, Crna Gora i Makedonija treba da se ugledaju na primjer Hrvatske, što energetski i uvoznički lobiji uporno promovišu, ili da se poučene hrvatskim fijaskom, umjesto razvoja strane industrije OIE okrenu razvoju sopstvene industrije obnovljivih izvora, a u slučaju Republike Srpske, prije svega, izdašnim hidro potencijalima? / KAPITAL.BA

 

10.03.2020 · BALKAN