IFIMES / ANALIZA - BJELORUSIJA 2020: BJELORUSIJA IZMEĐU IMPERIJALIZMA EU I OKUPACIJE RUSIJE


23.08.2020
Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES)[1] iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku, Balkanu i po svijetu. IFIMES je povodom održanih predsjedničkih izbora u Republici Bjelorusiji pripremio analizu događanja u toj državi. Iz opsežne analize „Bjelorusija 2020: Bjelorusija između imperijalizma EU i okupacije Rusije“ izdvajamo najvažnije i najzanimljivije dijelove.  

Bjelorusija 2020:

 

Bjelorusija između imperijalizma EU i okupacije Rusije


U Republici Bjelorusiji su 9.avgusta 2020.godine održani predsjednički izbori. Aktualni predsjednik Bjelorusije Alexander Lukashenko pobjednik je predsjedničkih izbora na kojima je osvojio 80,23% glasova, dok je izlaznost na izborima iznosila 84,23%.

Ipak, opozicioni kandidati su izrazili nezadovoljstvo zbog rezultata izbora, posebno Svetlana Tikhanovskaya, koja je osvojila 10,09% glasova.

Odmah poslije zatvaranja biračkih mjesta uslijedili su protesti nezadovoljnih građana sa održanim izborima i izbornim rezultatom. Stavovi opozicije su išli toliko daleko, da su plasirali informacije, da je opoziciona kandidatkinja Tikhanovskaya osvojila 80%, a Lukashenko svega 10% glasova. 

Analitičari smatraju, da održani izbori nisu bili idealni i da imaju određene nedostatke te da su mogli biti sprovedeni u drugačijoj atmosferi i okolnostima, ali obrnuti izborni rezultat je praktično nemoguć poznavajući ustrojstvo Bjelorusije, način političkog djelovanja i raspoloženje biračkog tijela.
 

Bjelorusija na geopolitičkoj raskrsnici


Bjelorusija je po mnogome specifična zemlja. Njena geopolitička pozicija predstavlja svojevrsnu geopolitičku raskrsnicu između država EU i NATO-a te Rusije kao najvećeg susjeda i Ukrajine. Poljska, Litvanija i Latvija, koje su članice EU i NATO, imaju historijsko pamćenje i interese, koji u svakom trenutku mogu prouzrokovati međusobne napetosti i/ili konflikt. Na drugoj strani odnosi sa Rusijom nikada nisu bili idilični, ali Rusija je gledala na događanja u Bjelorusiji kao u svome dvorištu, jer je smatrala, da se Zapad i NATO preko Bjelorusije dodatno pokušavaju približiti granicama Rusije. 

Pragmatični predsjednik Lukashenko je uglavnom pokušavao balansirati svoju politiku između Zapada (EU) i Ruske federacije. U tako napetom susjedstvu pragmatična politika Lukashenka odigrala je važnu ulogu u potpisivanju još uvijek važećeg mirovnog sporazuma iz Minska 2014.i 2015.godine na osnovu kojeg su zaustavljeni ratni sukobi u Ukrajini. 

Bjelorusija je u prilično labavom savezu država Rusije i Bjelorusije te u kolektivnom obrambenom savezu (ODKB) sa Rusijom. Odgovor Rusije na pritiske sa Zapada je osnivanje formalne bezbjednostne integracije na evroazijskom prostoru. Počeli su 2001.godine Deklaracijom o osnivanju Šangajske organizacije za saradnju (SCO), koju su potpisali predsjednici pet samostalnih država sa prostora bivšeg Sovjetskog Saveza i predsjednik Narodne Republike Kine. Saradnja sa Šangajskom organizacijom za saradnju (SCO) ima tendenciju stvaranja jedinstvenog vojno-sigurnosnog saveza.

Slijedeći korak bilo je osnivanje Organizacije za kolektivnu bezbjednost i saradnju (ODKB) 2002. godine, kao vojnog saveza zemalja post-Sovjetskog prostora u kojem su Rusija, Bjelorusija, Kazahstan, Armenija, Kirgistan i Tadžikistan. 


Bjelorusija između imperijalizma EU i okupacije Rusije


Reakcije čelnika EU na izbore u Bjelorusiji bile su ishitrene i površne kao i u drugim važnim regionalnim i svjetskim pitanjima. Zbog toga je opravdan stav analitičara, da takvim reakcijama i neusuglašenom vanjskom politikom EU još dugo neće biti važan akter u međunarodnim odnosima. 

Predsjednica Evropske komisije (EC) Ursula von der Leyen je izjavila: „Danas šaljemo tri jasne poruke. Prvo, stojimo uz bjeloruski narod, koji želi temeljne slobode i demokratiju. Drugo, sankcionirat ćemo sve koji su odgovorni za nasilje, represiju i krivotvorenje rezultata izbora. Bjeloruski narod mirno je izašao na ulice, a vlasti su odgovorile nasiljem, a to se ne može prihvatiti. Treće, spremni smo pratiti miran demokratski prenos vlasti u Bjelorusiji“[2]. 

Analitičari smatraju, da je izjava predsjednice Evropske komisije Ursule von der Leyen u nekim aspektima sporna, posebno onaj dio koji se odnosi na nuđenje usluga EU za mirnu demokratsku tranziciju odnosno prenos vlasti, jer otvara pitanje, da li je došlo do promjene vanjske politike EU odnosno svojevrsnog imperijalizma EU. EU se sa ovakvim izjavama o Bjelorusiji upliće u rušenje ustavno-pravnog poretka jedne suverene i nezavisne države. Na situaciju u Bjelorusiji se ne može gledati „crno-bijelo“, ona je daleko kompleksnija, jer ako ne znamo i ne razumijemo sovjetski model vladanja i razmišljanja ne možemo razumjeti ni Bjelorusiju. Pored toga treba biti vrlo pažljiv, da se ne omogućavaju interpretacije, koje bi Bjelorusiju de facto gurale u rusku interesnu sferu, a to znači stvoriti još jednu propalu državu i zamrznuti konflikt. Zbog toga EU nije oštrije reagirala kada je pitanju Bjelorusija, jer ne želi doprinositi ostvarivanju više nego očito izraženih partikularnih interesa Litvanije i Poljske prema Bjelorusiji. Pri tome je važno upozoriti susjedne države, da se ne miješaju u unutrašnje stvari Bjelorusije.

Na drugoj strani, uvjerljivu demonstraciju obnovljene sile i odlučnu zaštitu svojih interesa Rusija je pokazala u ratu protiv Gruzije, 2008.godine, i priznanjem odcijepljenih oblasti Južne Osetije i Abhazije. Bilo je to jasno upozorenje protiv daljih teritorijalnih aspiracija NATO-a i poruka SAD i drugim državama, da je prošlo vrijeme kada su se gotovo nesmetano mogle preduzimati akcije koje idu na štetu nacionalnih interesa Rusije. Ruska pozicija posebno dobiva na značaju poslije pripajanja ukrajinskog poluotoka Krim Rusiji i početka velikog otpora prozapadnoj politici Kijeva u regiji Donbas.

Analitičari smatraju, da EU mora voditi daleko odgovorniju politiku prema Bjelorusiji i upoznati se detaljno sa situacijom u toj zemlji prije donošenja konačnih odluka. Ishitreni potezi već su nanijeli štetu EU ne samo u Bjelorusiji nego na širem post-Sovjetskom prostoru i na Zapadnom Balkanu. EU nije ideološka tvorba i ono što može ponuditi drugima je vladavina zakona i pravni red, koji je u mnogo čemu doveden u pitanje, prije svega, zbog djelovanja Višegradske grupe država (V4) i tamošnje (re)interpretacije pravne države i ljudskih prava. 


Pobjegla predsjednička kandidatkinja Tikhanovskaya


Građani Bjelorusije su se u svome i širem susjedstvu imali priliku uvjeriti u slučajeve propalih država kao što je Gruzija, ali ni aktualna dešavanja u Ukrajini ne ulijevaju nadu u bolji ishod. Zbog toga građani žele održati mir i stabilnost, i ne žele propalu državu. Sovjetski model ostao je u mislima brojnih građana Bjelorusije kao izraz nostalgije za nekim prošlim vremenima, nešto slično kao što se dešava kod jednog dijela stanovništva na prostoru bivše Jugoslavije žalovanjem za nekadašnjim životom za vrijeme SFRJ. 

Upravo je sovjetsko razmišljanje razvilo visok stepen patriotizma kod građana. To je posebno izraženo u Bjelorusiji i svako uplitanje izvana može imati negativne efekte.

Analitičari smatraju, da je predsjednička kandidatkinja Svetlana Tikhanovskaya napravila kardinalnu grešku, zato što je za svoje utočište izabrala susjednu Litvaniju sa kojom Bjelorusija ima niz političkih razmimoilaženja i razmirica, posebno sada kada je Litvanija i zvanično uvela sankcije za Bjelorusiju i njenog predsjednika Lukashenka. Analitičari daju poređenje za takvu situaciju i navode kako bi u Srbiji građani gledali kada bi poraženi predsjednički kandidat u Srbiji utočiste pronašao u susjednoj Hrvatskoj i zahtijevao iz susjedne države da dođe na vlast. Događanja u i oko Bjelorusije pokazuju snažan angažman vanjskog faktora što jača poziciju aktualnog predsjednika, a nije poznato, da li je to cilj Zapada?

Navedeno nije jedina aluzija ove situacije sa onom na Zapadnom Balkanu. EU je sa odugovlačenjem pregovaračkog procesa sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom sebi smanjila rejting i povjerenje kod građana. EU neotvaranjem poglavlja u slučaju Srbije za vrijeme predsjedavanja Hrvatske Vijećem EU dodatno sama sebi smanjuje kredibilitet kao ispravne demokratske orijentacije za regiju, što nije ni dobro, a ni potrebno.  

Najkonkretnija paralela, ipak se može povući između Bjelorusije i Crne Gore odnosno da li EU ima dvostruke standarde u tretiranju predsjednika Bjelorusije Alexandra Lukashenka i predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića (DPS), čiji režim je na vlasti 31-godinu u Crnoj Gori, a Đukanović se neposredno povezuje sa ratnim zločinima (1991-1995) i (međunarodnim) kriminalom i korupcijom. Istovremeno je Crna Gora postala punopravna članica najjačeg vojno-političkog saveza NATO, gdje je ispunjavanje demokratskih standarda u prvom planu. Zbog toga se postavlja pitanje, da li će EU priznati rezultate parlamentarnih izbora u najmanjoj balkanskoj državi Crnoj Gori, koji će se održati 30.avgusta 2020 i poslije toga sazvati vanredni vrh EU zbog namještenih i neregularnih izbora od strane Đukanovićevog režima. Analitičari pored toga upozoravaju i na paralelu između bjeloruskog lidera Lukashenka i crnogorskog predsjednika Đukanovića s obzirom na njihov dug staž na čelnim pozicija u svojim državama. Tu Đukanović ima čak pet godina duže trajanje režima, od Lukashenka, koji pored toga nije bio umiješan u počinjene ratne zločine kao Đukanović. 


Pokrenuti unutrašnji dijalog i reforme u Bjelorusiji


Neizbježno i jasno se zbog svega toga nameće centralno pitanje, kako započeti rješavanje napete situacije u Bjelorusiji. Ta je situacija unutarnjopolitički vrlo složena i ranjiva, a u međunarodnom kontekstu traži puno suptilnog osjećaja i mudrosti u pristupu.

Analitičari smatraju, da je potrebno odmah smiriti političke strasti u Bjelorusiji i započeti unutrašnji dijalog sa svim društvenim i političkim akterima. Taj bi potez morao napraviti aktualni predsjednik Lukashenko. To bi bio uvod u ustavne promjene u toj zemlji. Represija i ne uvažavanje stavova građana može odvesti Bjelorusiju, koja se faktički nalazi između imperijalizma EU i mogućnosti okupacije Rusije, u neželjenom smjeru. A to je ozbiljno ugrožavanje mira i stabilnosti i stvaranje još jedne propale države na bivšem post-Sovjetskom prostoru.

To nikome nije u interesu, a najmanje građanima Bjelorusije. Iskustva država, koje su prošle kroz bolnu tranziciju prema demokratizaciji u razdoblju posle kraja „hladnog rata“ pokazuju, da je takav unutrašnji dijalog jedini instrument ka demokraciji. Po tome se danas razlikuju moderne demokratske države, u kojima je osnova njihovog funkcioniranja vladavina prava i ljudska prava, od onih sa autokratskim, sa nedemokratskim tendencijama. 

U tom dijalogu treba da sudjeluju sve društvene i političke snage i vlast treba to da prihvati, a najbolje je da sama inicira. Među analitičarima prevladava mišljenje, da u bjeloruskom društvu danas postoji takav potencijal i da je vlast odnosno predsjednik Lukashenko u stanju prihvatiti se takvog projekta i započeti neophodne reforme u interesu građana i očuvanja države. Očito je, da Bjelorusija želi da zadrži svoju nezavisnost i suverenitet prema političkom Istoku i Zapadu i zbog toga je odbila basnoslovnu financijsku ponudu EU, jer se iza te ponude skriva interes Zapada da i preko Bjelorusije izađe na granicu sa Rusijom. Sličan stav Bjelorusija ima i prema Rusiji. Tu je svaki dan dragocjen i koristan, jer jačanjem napetosti i konflikta radikalno se smanjuje potencijal i mogućnosti za takav razvoj događaja, a prioritet svih prioriteta je očuvanje Bjelorusije kao države, jer može postati kolateralna šteta i žrtva konfrontacije između Zapada i Rusije.

Ljubljana/Brisel/Minsk, 21.avgust 2020                                        

 

 

23.08.2020 · IFIMES / BELORUSIJA