IFIMES / ANALIZA - ISTOČNI MEDITERAN 2020: NOVA EPIZODA POLITIČKE NAPETOSTI


03.09.2020
Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES)[1] iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku, Balkanu i po svijetu. IFIMES povodom napetosti u istočnom Mediteranu i konfrontaciji Turske i Grčke analizira situaciju u tom dijelu svijeta. Iz analize „Istočni Mediteran 2020: Nova  epizoda političke napetosti“ objavljujemo najvažnije i najzanimljivije dijelove:                                      

Istočni Mediteran 2020:

 


Nova  epizoda političke napetosti



Istočni Mediteran trenutno doživljava novi ciklus političke napetosti između Turske i Grčke, koje pripadaju istom sustavu i članice su sjevernoatlantskog saveza NATO. Spor se vrti oko prirodnih resursa poput plina, ali u stvari to je razbuktavanje starog historijskog neprijateljstva, koje proizlazi iz sporazuma po kojem su zacrtali današnje granice Republike Turske nakon raspada Osmanskog carstva, a turska vlada želi ispraviti tu historijsku (ne)pravdu. Historijsko pamćenje i dalje ostavlja svoj trag na sadašnjost, tako da sadašnje napetosti u istočnom Mediteranu, između Turske i Grčke nisu  samo pitanje prirodnih bogatstava, koja su otkrivena posljednjih nekoliko godina, već imaju korijene u historijskim nesuglasicama, koje datiraju gotovo cijelo stoljeće. 

Posljednjih godina se istočni Mediteran pretvorio u neku vrstu ratne zone uslijed  rata u Siriji i intervencije međunarodnih faktora, posebno SAD i Rusije. Nakon što se sirijska kriza relativno smirila i nalazi se u nekoj fazi statusa quo, isplivala je nova/stara kriza, to jeste sukob zbog plina i morske granice.


Dva savezništva u Mediteranu


Regija je sada podijeljena na dva savezništva. Grčka ima podršku Francuske, Egipta i Kipra, dok je na drugoj strani Turska, koja uživa relativne simpatije SAD, te nekih arapskih zemalja poput Libije, Alžira i Katara. Spor se vrti oko razgraničenja teritorijalnih voda na Mediteranu, gdje se teritorijalne vode preklapaju i ukrštaju. Konvencija UN o pravu mora iz 1982 .godine nije u mogućnosti dati konačne odgovore u vezi postojećeg spora. Situacija se naglo pogoršala nakon pronalaska prirodnog plina, koji dobiva sve veću ekonomsku i geostratešku važnost.

Povod za novu eskalaciju u odnosima Atene i Ankare dolazi nakon što je Turska najavila početak istraživanja nafte i plina u istočnom Mediteranu, na području oko 180 kilometara od grčkog otoka Kastellorizo. Turska tvrdi, da se istraživanja odvijaju u njenom kontinentalnom pojasu, a Grčka da se sporno područje nalazi isključivo u njenoj ekonomskoj zoni.

Ovaj spor bi mogao eskalirati zbog tvrdih stavova obje strane, koje ne isključuju mogućnost vojnog rješenja. Presedani nagovještavaju realnu opasnost, jer je Turska oborila ruski avion Suhoj-24, kada se približio turskom zračnom prostoru 24.novembra 2015., a operacija je izvedena usprkos ruskoj vojnoj moći u Siriji i na Mediteranu. Drugi incident se dogodio tokom juna 2020.godine, kada je turska fregata gotovo pucala na francuski ratni brod, koji je bio dio operacije Irini[3] kada je pokušao presresti turski brod, koji je prevozio oružje u Libiju.

Uzroci trenutne napetosti na Mediteranu mogu se sažeti u četiri glavne tačke: historijska (ne)pravda (turski stav), prirodna bogatstva posebno plin i regionalno liderstvo te za turske unutarnje-političke potrebe.


Historijska (ne)pravda


Mnoge zemlje se žale na nepravednosti sporazuma, koje su u prošlosti potpisale ili su silom nametnuti državama. To objašnjava trenutne nesuglasice među mnogim zemljama, kao što je slučaj Maroka i Alžira, Pakistana i Indije, Iraka i Kuvajt pa čak i u Latinskoj Americi, poput slučaja Bolivije, gdje postoje aspiracije na dio obale Tihog oceana, koju je izgubila početkom prošlog stoljeća u korist Čilea.

U slučaju Turske sada je aktualizirana morska granica otoka Kastellorizo, koje je udaljen samo 2 km od turske obale i 570 km od Atene.  

Ankara vjeruje, da je učinjena historijska nepravda ugovorom iz Lausanne(2) 1923.godine, kojim su definirane granice sadašnje Turske republike, prema kojem su mnogi otoci blizu njenih obala pripali Grčkoj.

Budući da je konvencija UN-a o pravu mora iz 1982.godine[2] dala otocima pravo da imaju pomorske ekonomske zone, tako grčke ekonomske zone oko tih otoka  sežu čak do turske obale.

Usprkos tome što je Turska pod vodstvom Kemala Ataturka dobila najviše prema sporazumu iz Lausanne(2) 1923. ipak je izgubila na desetine otoka i hrida (morske stijene) u korist Grčke. Ne smije se zanemariti činjenica, da je prema tom sporazumu djelomično bila ispravljena nepravda prema Turskoj, koju sadrži sporazum iz Sèvresa 1920.godine.

Turska javnost sada govori samo o mediteranskom otoku Kastellorizo, a vrlo malo o 18 otoka u egejskom moru, koje je turska vlada bila prisiljena ustupiti Grčkoj, kako bi nastavila pregovore o pristupanju EU. 

Poslije turskog ustupanja ovih otoka, EU je obnovila pregovore s Turskom u vezi s članstvom 17.decembra 2004.godine, pošto su Grčka i Kipar bili suzdržani od korištenja „veta“ protiv nastavka procesa pristupanja Turske članstvu u EU. 
 

Prirodna bogatstva - plin


Početkom 21.stoljeća plin je kao energetsko bogatstvo počeo dobivati sve veći značaj poput nafte sredinom prošlog stoljeća i postao je glavni pokretač novih geopolitičkih savezništava. 

EU podržava Grčku u sporu s Turskom, nadajući se, da će Atena dobiti plinska polja, kako bi smanjila zavisnost od plina, koji uglavnom dolazi iz Rusije. Ovu strategiju uglavnom podržava Francuska, a u manjoj mjeri Italija, te Njemačka.

EU je donekle na strani Grčke, neke članice EU prijete Turskoj sa sankcijama, a pojedine poput Španije nisu za konfrontaciju sa Turskom.

Simpatije i razumijevanje SAD za Tursku mediteransku politiku dolaze zbog prisutnosti Rusije i njenih ambicija u toj regiji. SAD vidi u Turskoj saveznika, koji se može suprotstaviti planovima Moskve za prodor na cijeli Mediteran iz svoje baze u luci Tartus u Siriji. Početkom juna 2020.godine SAD su blagoslovile tursku vojnu pomoć međunarodno priznatoj libijskoj vladi u Tripoliju, pošto odmetnuti rivalski general Khalifa Haftar ima vojnu i političku saradnju sa Rusijom.

Krajem avgusta 2020.godine američki razarač Winston S. Churchill pridružio se turskim vojnim vježbama u blizini otoka Kreta u misiji usredotočenoj na izgradnju partnerskih sposobnosti koristeći operativne i taktičke postupke NATO-a


Regionalno liderstvo i rivalstvo


Za razliku od zapadnog Mediterana, gdje bar zasada postoji visok nivo stabilnosti  i saradnje između zemalja sjeverne obale, Francuske, Španije i Italije i južne obale Maroka i Alžira, Istočni Mediteran prolazi kroz neku vrstu temeljitih promjena i uspostavljanja strateške ravnoteže kao rezultat nove ruske koncentracije snaga u Siriji te Turske želje za liderstvom u toj regiji. Na drugoj strani Francuska pokušava, da to spriječi time da se svrstala na stranu Grčke.

Projekt liderstva Turske u Istočnom Mediteranu je opšte turski projekat zajednički za sekulariste i konzervativce. Ovaj projekat datira od početka 80-ih godina prošlog stoljeća, kada su turska vojska i turska diplomacija predvidjeli poteškoće u ostvarenju sna o pridruživanju i članstvu u EU. Turska već neko vrijeme radi na ovom projektu, a predsjednik Recep Tayyip Erdogan je samo ubrzao projekat, iskoristivši napredak na svim poljima od  ekonomskog do vojnog, te igranja na geopolitičku kontradiktornost u regiji. Ovaj projekt se nastavlja i neće se zaustaviti odlaskom sadašnjeg predsjednika Turske, jer je duboko ukorijenjen u turskoj nacionalnoj svijesti. 


Turske unutarnje-političke potrebe


Ankete javnog mnijenja pokazuje već peti mjesec zaredom pad popularnosti vladajuće Stranke pravde i razvoja (AKP), koju predvodi predsjednik Recep Tayyip Erdogan i porast popularnosti tradicionalnih opozicijskih stranaka te dvije nove stranke, koje su osnovali bivši visoki dužnosnici iz AKP Ali Babacan i Ahmet Davutoğlu

Vladajuća stranka AKP koristi aktualne napetosti na Mediteranu za konsolidaciju svojih redova,  posebno u Istanbulu i Ankari, gdje su opozicijski gradonačelnici u prednosti zbog krize turske ekonomije prouzrokovane pandemijom Covid-19.

Njemačka, koja predsjedava EU u drugoj polovini 2020.godine preuzela je posredničku ulogu, kako kriza na Mediteranu ne bi izmakla kontroli. Ministar vanjskih poslova Njemačke Heiko Maas u toku avgusta 2020. posjetio je Ankaru i Atenu, kako bi se prevazišle tenzije u Istočnom Mediteranu u vezi s pomorskim razgraničenjima i energetskim istraživanjima. 

Strateške opcije na raspolaganju EU u suočavanju s Erdoganom su vrlo ograničene, jer su pregovori o pristupanju Turske članstvu u EU zamrznuti na neodređeno vrijeme. Što se tiče opcije prijetnje sa ekonomskim sankcijama, pogotovo neće biti efikasne, jer bi štetile evropskim kompanijama, prvenstveno njemačkim. Polovina trgovinske razmjene Turske sa inostranstvom odvija se sa EU. 

Analitičari Međunarodnog instituta IFIMES smatraju, da pronalaženje rješenja za ublažavanje eskalirajućih napetosti u Istočnom Mediteranu nije jednostavan i lak zadatak. Prema međunarodnim sporazumima smatra se, da postoje desetine otoka u egejskom moru pod grčkim suverenitetom blizu turske obale (Grčka ima 1200-6000 različitih otoka), a prema tom zakonu svako od ovih otoka ima svoje teritorijalne vode i isključivu ekonomsku zonu. Postojeća pravna dilema može se riješiti isključivo pregovorima dviju strana o rješenju historijskih činjenica, koje su također postale geopolitičke.

Neophodnost je, da se uzme u obzir pravda i pravednost u ograničavanju epikontinentalnog pojasa tih otoka i isključive ekonomske zone između Grčke i Turske u okviru odluka međunarodnog suda i konvencije UN na način koji je u skladu s međunarodnim pravom.

Ljubljana/Brisel/Washington/Atena/Ankara 3.septembar/rujan 2020    

 

 

 

 

03.09.2020 · IFIMES