KOLIKO JE STVARNA RUSKA PRIJETNJA / PIŠE: ROMAN DOBROKHOTOV


05.08.2017
Rusija će veoma brzo shvatiti u kojoj mjeri zavisi od Zapada, kada nove sankcije pogode ruske energetske kompanije i njihove projekte u Evropi.    

Američki kongres je izglasao, a predsjednik Donald Trump potpisao, zakon koji u praksi rangira Rusiju zajedno sa Iranom i Sjevernom Korejom kao najveće američke neprijatelje i ograničava ovlasti predsjednika da ukine sankcije Moskvi. Izglasane su i nove, oštrije sankcije. Neki analitičari su okarakterisali ove najnovije događaje kao povratak Hladnog rata, dok su prokremljovski analitičari uporedili naredni period  sa mekartizmom – i jedno i drugo predstavljaju velika pretjerivanja.

Ali, novi zakon je važan jer Rusiju ponovo čini formalnim neprijateljem SAD-a tačno 30 godina nakon što su Mihail Gorbačov i Ronald Raegan potpisali ključni sporazum o eliminaciji nuklearnog oružja srednjeg i kratkog dometa, čime su okončali utrku u naoružanju.

Rusi bi bili iznenađeni da čuju kako je njihova država tek sada priznata kao neprijatelj. U imaginarnom svijetu koji ruska državna televizija projicira u glave Rusa, postoje dvije svjetske sile koje se nadmeću sve vrijeme – Amerika (i njen poslušni satelit EU) i Rusija, koja se ponovo digla na noge zahvaljujući Vladimiru Putinu. Da je neko rekao Rusima da do 2016. SAD i Zapadna Evropa nisu ni primjećivali Rusiju, oni bi to shvatili kao uvredu i ne bi u to povjerovali.

Dugo vremena je ova slika svijeta koju su ruski mediji propagirali, bila ozbiljno šizofrenična. Dok su TV kanali prikazivali zlobnu antizapadnjačku propagandu, Rusija je učestvovala u zajedničkim vojnim vježbama sa NATO-om, dozvoljavala je SAD-u da koristi njene baze za rat u Afganistanu, bila je domaćin samita zemalja G8 u Sankt Peterburgu i pokušavala je dobiti članstvo u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji.

Imaginarni i stvarni svijet

Ali postepeno je imaginarni svijet u ruskoj domaćoj propagandi počeo postajati stvarnost – Rusija je počela tonuti dublje i dublje u ekonomsku i političku izolaciju, i vremenom, Zapad ju je ponovo počeo smatrati prijetnjom. Sve to pomalo liči na radnju filma Predsjedničke laži u kojem se rat u Albaniji, izmišljen da spasi američkog predsjednika od gubitka vlasti, pretvara u stvarni rat.

Ali dok se u Rusiji stvarnost i slika koju projiciraju mediji približavaju, na Zapadu se one udaljavaju. Izgleda da u SAD-u i u Evropi zaista vjeruju da se prema Rusiji treba odnositi kao prema ozbiljnoj prijetnji, kao prema SSSR-u u ranije. Ali, predstavlja li Rusija zaista opasnost za Zapad?

Bilo kakvo poređenje između Rusije i SSSR-a danas je komično. Sovjetski savez je bio siromašan, ali je bez obzira na to bio lider socijalističkog kampa. Sateliti i saveznici SSSR-a su činili pola svijeta. Danas, ruski BDP čini svega 1,5 posto svjetskog, a Rusija ima svega deset saveznika (prema glasanju o UN-ovoj rezoluciji o pripajanju Krima). Dvije su bivše sovjetske države (Armenija i Bjelorusija), a preostalih osam su Bolivija, Venecuela, Zimbabve, Sjeverna Koreja, Kuba, Nikaragva, Sirija i Sudan. Svima im je zajedničko veliko siromaštvo i problemi sa unutrašnjom nesigurnošću.

Rusija se ponaša, kao i ranije, agresivnije na međunarodnoj sceni. Ali utjecaj države se mjeri njenom sposobnošću da ostvari svoje političke ciljeve. A šta je Rusija ostvarila u posljednje vrijeme?

Uzmimo naprimjer cyber napade i kampanje širenja dezinformacija koje je navodno organizovao Kremlj. Otisci hakera povezanih sa GRU-om, ruskom vojnom obavještajnom upravom, pronađeni su u slučaju hakiranja e-maila francuskog predsjednika Emmanuela Macrona i u pokušaju da se provali u glasačke mašine u SAD-u. Isti hakeri su također optuženi za pokušaje provaljivanja u vladine servere ili druge glavne političke institucije u gotovo svim drugim evropskim državama. Poznato je i da su ovi hakeri povezani sa Kremljevim „fabrikama trolova“ koji šire dezinformacije na društvenim mrežama. Ali ima li ikakvih dokaza da ove kampanje na društvenim mrežama imaju ikakvog efekta?

Učinak hakera

Tipičan primjer su izbori u Francuskoj. Hakeri su uspješno provalili u Macronov e-mail račun i trolovi su aktivno proširili lažne dokaze o inozemnim računima, dok je njegova protivnica Marine Le Pen imala podršku Rusije. I koliko joj je to pomoglo?

U SAD-u se još žale zbog ruske intervencije na njihovim izborima. Rusija je naravno pokušala intervenisati, ali sve lažne vijesti koje su proširene u SAD-u prije izbora (kao što je tzv. pizzagate i priča o „bolesti“ Hillary Clinton) osmislili su američki teoretičari zavjere kojima nije bila potrebna pomoć Kremlja da ih prošire. Hakeri nisu mogli preuzeti kontrolu nad glasačkim mašinama u velikom broju slučajeva.

A što se tiče sastanaka osoblja zaduženog za izbornu kampanju Donalda Trumpa sa sumnjivim osobama povezanim sa Kremljem, jesu li mu zaista pomogli? Sve i ako ruska advokatica Natalia Veselnickaja jeste odala informacije o tome kako je Hillary Clinton navodno dobila „ilegalne donacije“ za svoju kampanju, to očito nije bila neka senzacija, inače bi je Trump iskoristio kao „kompromat“.

Iako su ruski pokušaji da se umiješa u američke izbore nečuveni, nisu napravili značajan utjecaj. U vezi američkih izbora 2016. nije zabrinjavajuće miješanje izvana, već činjenica da su milioni Amerikanaca slijepo prihvatili Trumpove primitivne populističke slogane.

Pogoršani odnosi

Na koncu, je li Rusija i na koji način profitirala od pobjede Donalda Trumpa? Jasno, odnosi su se dodatno pogoršali i Rusija nije dobila dividende od svojih intervencija u Ukrajini i Siriji. Sankcije, zapravo, postaju oštrije.

Ista je situacija i sa mnogim drugim državama u kojima se Rusija pokušala uplesti u domaću politiku. U centralnoj i istočnoj Evropi i na Balkanu, Rusija aktivno sponzorira stranke krajnje desnice. Ali uprkos ovim finansijskim transakcijama, Rusija nije dobila odobrenje stanovništva ni u jednoj od ovih regija. U Crnoj Gori, GRU je pokušao organizovati državni udar kako bi spriječio ulazak ove države u NATO. Državni udar nije uspio i zapravo je ojačao podršku pridruživanju NATO-u među Crnogorcima. Njihov Parlament je ubjedljivom većinom glasao za pridruživanje NATO-u.

Vladimir Putin može biti veoma sretan jer je pojavljuje na naslovnicama međunarodnih časopisa češće nego Beatlesi na vrhuncu karijere, ali moramo priznati da on zapravo ne zaslužuje svu tu pažnju. Rusija neće predstavljati stvarnu opasnost za Zapad sve dok su sve njene institucije (uključujući vojne i obavještajne) korumpirane do srži, sve dok njihovi uposlenici kupuju vile u Biarritzu i šalju djecu na britanske i američke univerzitete, i sve dok  njena ekonomija zavisi od izvoza nafte i plina u Evropu.

Zapravo, Rusija će veoma brzo shvatiti u kojoj mjeri zavisi od Zapada, kada nove sankcije pogode ruske energetske kompanije i njihove projekte u Evropi. Poprilično je ironično što je Trump na neki način bio prisiljen da potpiše ovaj prijedlog zakona zbog sve ozbiljnijih optužbi o dosluhu s Rusijom.

Prisilivši Zapad da vjeruje kako ona predstavlja stvarnu prijetnju, Rusija bi se, naposlijetku, mogla suočiti sa veoma realnom reakcijom. A u tome Kremlj neće uživati.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

 

Izvor: Al Jazeera

05.08.2017 · RUSIJA / EU