BIH / DAN KADA JE OTIŠAO VOJNIK JAN / PIŠE: SNJEŽANA MULIĆ-SOFTIĆ


02.12.2017
Jan Doršner u skijanju je bio vunderkind - u Bosni i Hercegovini prvi, u Jugoslaviji uvijek među prvih pet, a onda je počeo rat...  

"Tu noć je prenoćio kod kuće. Ujutro je obukao sve čisto i popili smo 'kafu' od taloga već popijene, sasušene kafe. Pitao me je: 'Mama, imaš li, slučajno, cigaru?' Imala sam, možda sveukupno, četiri. Dala sam mu dvije. Po njega je došao Kemo (Merzić), drug iz brigade, i otišli su niz ulicu. On je podigao visoko ruku u zrak, umjesto pozdrava.

Obojica su imala duboke bijele tenisice na nogama, a gore nešto nalik na vojničku uniformu. Dok su odmicali, gledala sam u te bijele tenisice i razmišljala o tom neskladu, u svakom pogledu", priča Dragica Doršner, zagledana u dubinu svoje duše, pokušavajući prizvati trenutak kada je posljednji put vidjela svog sina - Jana.

I, kako god okrene, pojavljuju se te tenisice - bijele i čiste kao snijeg, po kojem je jurio na skijama širom bivše države, osvajao medalje - čak njih 50; tenisice, nalik na one u kojima je igrao tenis, pobjeđivao i starije i više i jače od sebe; tenisice, nalik na one u kojima je putovao prema moru gdje se takmičio i uživao u podvodnom ribolovu i plivanju perajama; tenisice, nalik na one u kojima je hodao po gradskim sastajalištima, udvarao se djevojkama; tenisice, bijele i čiste, kao nevina duša hiljada golobradih mladića gurnutih u rat početkom 1990-ih.

Tenisice u kojima će, tri dana nakon tog silaska niz ulicu u sarajevskom naselju Koševsko brdo, otići u jednu od najžešćih borbi za oslobođenje Sarajeva, onu u Azićima, i iz koje se, zajedno s još najmanje stotinu saboraca, otprilike mladih kao i on, nikad neće vratiti.

Uvijek prvi

Jan je, kažu oni koji su ga znali iz "raje", iz škole, s fakulteta, skijaških staza, teniskih terena, iz komšiluka, iz "grada", bio vrhunski i sportista i čovjek.

"Jan je bio poseban u svemu, u skijanju vunderkind, pogotovo u mlađim kategorijama... u BiH prvi, u Jugi uvijek među prvih pet. Trebalo nam je godina da ga stignemo. Sjećam se: na prvom republičkom takmičenju je drugoplasiranom pobjegao 11 sekundi! Iako u gimnaziji nije briljirao, bio je jedan od najbojih studenata mašinstva. Težio je uvijek najboljem u svemu čime se bavio i tome je studiozno pristupao. On je bio elita, predvodio je sve nas u raznim aktivnostima, ali elita u drugom značenju od današnjeg", prisjeća se Edin Terzić svog prijatelja iz najranijeg djetinjstva i dodaje kako se Janu, onakvom kakav je bio i čemu je težio, bh. sadašnjost nimalo ne bi svidjela.

Jana se lijepo sjećati, ali je teško o njemu pričati jer riječi je malo da se kaže sve o tako velikom čovjeku, kažu njegovi prijatelji. Teško uzdahnu na spomen njegovog imena, a onda krenu sjećanja.

"Jana kad je nešto zaista zanimalo, on bi postao najbolji u tome. Bio je najbolji skijaš naše generacije, izvanredan teniser, ronilac... Škola ga nije pretjerano zanimala, pa je čak i pao nagodinu, međutim, tamo negdje u trećem srednje me je nazvao i upitao da mu dam par instrukcija iz programiranja. Ni ja nisam bio neki uzoran učenik, daleko od toga, ali sam u programiranju bio jako dobar. Dao sam Janu tih par časova i nakon nekoliko mjeseci bio je bolji od mene! Završio je srednju bez po muke, upisao mašinstvo i bio jedan od najboljih studenata. Eto, takav je Jan bio", kaže njegov dugogodišnji prijatelj Enes Zlatar.

O tome kako je zaista bio najbolji u svemu što ga je zanimalo govore i dvije priče sa sarajevskog Mašinskog fakulteta, a kojih se i dan-danas sjećaju ne samo studenti iz Janove generacije nego i mnogi koji su došli poslije.

Dr. Stjepan Marić, profesor fizike, tako je za Janovu generaciju, koja je bila jako talentovana, govorio da u njoj ima desetak studenata koji sve znaju, ali da samo Jan Doršner "i sve razumije". A profesor dinamike dr. Vlatko Doleček rekao je da se u njegovoj višedecenijskoj profesorskoj karijeri samo jednom desilo da ga student koji nije ni odslušao predmet zamoli da izađe na ispit i - položi... Naravno, desetkom.

I, naravno, taj student bio je Jan Doršner.

Odlazak na liniju kao na teniski meč

A onda je došla 1992. i s njom rat.

Jan Doršner, tada 22-godišnjak, sin arhitekte Zorana, porijeklom iz Slovenije, i majke Dragice, također arhitektice, porijeklom iz Hercegovine, nije se predomišljao ni sekunde. Ni on ni njegov otac i mlađi brat Ilja. Sva trojica su već prvih dana rata otišla u mjesnu zajednicu i prijavili se u Teritorijalnu odbranu Bosne i Hercegovine.

A mogli su otići.

"Mogao je otići, mogli su svi iz familije Doršner, to sigurno znam, ali su svi ostali", kaže Zlatar.

I Janov otac to potvrđuje. Kaže da su čak od rodbine dobili novac za put, ali da takvu opciju oni u kući nikad nisu razmatrali.

Jan je, pričaju njegovi roditelji, kao pripadnik DIV-a (Diverzantsko-izviđačkog voda) Armije BiH na prvu liniju odbrane išao tako srčano baš kao što je išao na takmičenja u alpskom skijanju ili teniske mečeve. I usput, s prijateljem Edinom, maštao kako će "kad se rat završi, za koji mjesec, još stići otići na more".

Dan nakon kojeg ništa više nije bilo isto

Dok pokazuje zid pun fotografija i priznanja s takmičenja i komodu krcatu peharima, Janovom ocu pogled skrene na muški sat s kožnim kaišem.

 "Ovo su nam donijele Janove kolege iz brigade nakon pogibije. Otišao je Jan, mladić koji nije znao za umor, koji je gutao knjige, trenirao sve što bi stigao, koji je volio život i ljude, a vratilo se samo ovo", kaže Zoran Doršner, prebirući po najskrovitijim kucima svoga srca, pa pokrije lice rukama kako bi sakrio suze.

Onda se pribere, pa nastavi:

"Pravo da vam kažem, Jan je bio neustrašiv. Mislio sam da njemu ne može ništa biti. Neko ko je bio tako discipliniran i tako predan svemu što je radio... izgledao je kao superheroj", priča, dok majka Dragica dodaje: "Ja sam znala da svako može poginuti svakog trenutka, ali nikad majka ni ne pomišlja da bi se to moglo desiti njenoj djeci."

Nažalost, desilo se.

Jan je, prema pričama njegovih preživjelih saboraca, 2. decembra 1992, na liniji u Azićima, mlađe saborce uputio u sklonište, a potom sam izašao na čistinu sa "zoljom" i ispalio raketu na tenk T-84. Oružje je zakazalo i nekoliko sati kasnije u porodičnoj kući Doršnerovih na Koševskom brdu ništa više nije bilo isto kao prije.

Majka Dragica za sinovljevu je pogibiju saznala od brata dok se vraćala s radne obaveze, a otac od Ilje, njihovog mlađeg sina.

"Došao sam kući sa radne obaveze i tu je sjedio Ilja sa još nekoliko ljudi. Rekao mi je: 'Tata, Jan je poginuo.' Ništa više", prisjeća se Zoran i onda dugo šuti.

"Drugog decembra popodne, oko pet, javim se na telefon i čujem samo krkljanje sa druge strane. Mislim: neko me zeza, ali poslije nekog vremena shvatim da je to Ilja. Jedva je progovorio da je Jan poginuo. Ne znam šta sam rekao, samo sam spustio slušalicu i otišao da ridam", kaže Edin Terzić, Janov prijatelj, koji svake godine na svom Facebook-profilu u znak sjećanja na svog druga dodaje po jednu fotografiju iz njihovih zajedničkih dana.

Iste večeri kad je poginuo, na ratnom radiju Studio 99 išla je uživo emisija naslovljena "Poginuo je vojnik Jan".

"U emisiju, koja je trajala dva sata, javljali su se ljudi koje smo znali i za koje nikad nismo čuli. Oglasio se njegov saborac, kojemu je krišom od kuće odnio dva jajeta za djecu, zatim prijatelj pjesnik koji mu je posvetio pjesmu, javio se i neki student kojem je Jan svojevremeno 'uskočio' i umjesto njega uradio prijemni ispit za upis u Elektrotehnički fakultet", prisjeća se Zoran.

'Viši od Avazovog nebodera'

Sjećanje na Jana ostalo je živjeti godinama nakon njegove smrti. Ne samo njegovi bliski prijatelji nego i ljudi koji su ga znali iz komšiluka, iz viđenja, s vremena na vrijeme napisali bi nešto o njemu. Tako je jednog aprila, skoro 20 godina nakon Janove pogibije, Saško Fetahagić, koga Janovi roditelji ne poznaju, na svom Facebook-profilu napisao: "Jan Doršner – nismo se poznavali, a bili komšije… generacijska razlika. Ali usjekli su mi se u sjećanje detalji, i kao da sada gledam nestvarnu sliku - penje se Jan uz strmu ulicu Soukbunar, negdje augusta 1992. Mi došli kao u sigurnije mjesto, u samoposlugu, gdje smo inače spavali, a Jan je malo zaostao, ne znam zašto. Padaju minobacačke granate i lijevo na kuće, i desno u šumicu. Mašemo i dozivamo da se skloni ili požuri. Naš Jan mirnim, čvrstim korakom, cijelo vrijeme uspravan, iako se penje uz ulicu pod priličnim nagibom, dođe do nas, pa nas gura unutra. 'Vani je opasno, šta se folirate', kaže. Bio je stvarno najbolji."

Kada smo Fetahagića zamolili da objavimo ovaj post, obradovao se kao da ćemo pisati o nekom njegovom najrođenijem.

"Bio je gord i ponosan, a i u kritičnim momentima mislio je i brinuo za druge, ma bio je uspravan, viši i od Avazovog nebodera. Šta da kažem, a da ne bude patetika? Ali, vjerujte mi, kad vidim 'Steel Building' u Pittsburghu (to je najviša zgrada ovdje gdje sada živim), ja, eto, vjerovali ili ne, vidim Jana Doršnera", dodaje Fetahagić.

Jan Doršner sahranjen je 3. decembra 1992. na groblju Sveti Josip na Koševu, u zatvorenom lijesu. Roditeljima je rečeno: "Pamtite ga onakvog kakav je bio."

Mašinski fakultet mu je, kao i drugim studentima palim u odbrani grada Sarajeva i Bosne i Hercegovine, posthumno dodijelio spomen-diplomu; Općina Centar Plaketu sa zlatnim ljiljanima; njegovo ime, uz imena brojnih poginulih boraca, upisano je na memorijalnom obilježju Mjesne zajednice Koševsko brdo; u naselju Azići gradske institucije jednu su ulicu nazvale po njemu, Kulturno društvo "Cankar" od 1993. pa do danas, s Teniskim klubom "Iskra Teen", organizira Memorijalni teniski turnir "Jan Doršner", a Druga gimnazija još čuva uspomenu da su tamo, nekad prije rata, maturantice Jana Doršnera proglasile "momkom godine".

U Janovoj porodičnoj kući još su sve njegove stvari na istom mjestu na kojem ih je ostavio: indeks s položenih 17 ispita na trećoj godini Mašinskog fakulteta, nepročitane knjige iz biblioteke Kasarne maršala Tita, koju je kao regrut čistio u junu 1992, olovkom išarani udžbenici, nedovršena pisma, zastarjeli računar, desetak pari takmičarskih skija, automobil "Formula", koji je napravio od kartona, teniski reketi…

I beskrajna praznina.

Izvor: Al Jazeera

 

02.12.2017 · SARAJEVO / JAN_DORŠNER / RAT / OPSADA_SARAJEVA / ARMIJA_BIH / AZIĆI / POGIBIJA / SNJEŽANA_MULIĆ-SOFTIĆ /