HRVATSKA / SRPSKO-HRVATSKI ODNOSI: KAD ĆE PAMETNIJI POPUSTITI? / PIŠE: VELIMIR ILIĆ


12.02.2018
Neće razgovori Beograda i Zagreba biti ljekoviti sve dok se unutrašnje politike obje zemlje ne izliječe od frustracija demokratski nepotpuno ostvarenih nacija, od kompleksa više vrijednosti.

Predsednica Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović pozvala je predsednika Srbije Aleksandra Vučića u Zagreb “u dobroj vjeri kako obostrano postoji želja nadići prijepore i događaje koji nas drže taocima prošlosti, te osigurati napredak našim narodima i državama”. I poručila još da time želi “otvoriti novu stranicu u našim odnosima”.

I prihvatio je Vučić poziv, uzvrativši kako na Pantovčak 12. februara i 13. veljače dolazi “u najboljoj veri da zajedno uradimo nešto dobro za našu decu i našu budućnost”.

Trebalo bi da to bude njihov drugi istorijski susret za manje od dve godine. No, nije li to malo previše ničim dokazane istorije za tako kratko vreme?

Podsetimo ih - pre godinu i po, u nedelju 19. juna 2016, iz Zagreba je stigla poruka: “Predsjednik Vlade Vučić i ja želimo da naš sljedeći susret u ponedjeljak (20. juna), u Republici Hrvatskoj i u Republici Srbiji, zaista bude povjesni.” A Zagrebu je poručeno: “Trebamo pokušati više razgovarati jedni sa drugima, pokazati veće poštovanje jedni prema drugima.”

Nastavak istorije, planiran za kraj prošle godine, odložen zbog međusobne razmene službenih protesta i nota (slučaj spomenika majoru Milanu Tepiću i ocene Aleksandra Vulina da je 90-ih godina u Hrvatskoj bio građanski rat, što je razljutilo službeni Zagreb, pa službena ljutnja Beograda zbog sporne odredbe o srpskoj agresiji na Hrvatsku u zakonu o braniteljima)."

I beše taj susret, ali ni povijesni ni istorijski, pamćen tek malo duže nego što je trajao onaj buket cveća koji je Vučić džentlmenski simbolično uručio hrvatskoj koleginici na polovini Bogojevskog mosta.

Naprosto, tzv. Subotička deklaracija (o unapređenju odnosa i rešavanju otvorenih pitanja između Srbije i Hrvatske) ni Srbiju ni Hrvatsku nije pomerila bogzna koliko u budućnost od tadašnjih šest potpisanih tačaka. I dalje traje nadmudrivanje o uzajamnoj zaštiti obostrano nezadovoljnih manjina; potraga za nestalima se, umesto “prioritetnog humanitarnog pitanja” ponovo svodi na tvrdoglavo prebrojavanje čijih je žrtava više; pregovori o utvrđivanju granične linije bezgranično kasne; saglasnost za ubrzanje primene Sporazuma o pitanjima sukcesije, potpisanog u Beču 2001. godine, još lebdi između Zagreba i Beograda.

Hrvatske i srpske cipele

Samodopadljivo je tad zvučala Vučićeva obućarska metafora: “Ono što ja kažem, da češće uđu Hrvati u srpske cipele, a Srbi u hrvatske cipele, čini mi se da bismo se bolje razumeli.” I Grabar-Kitarović je želela da zvuči ubedljivo: ”Osobno smo se obvezali da ćemo učiniti sve što je našoj moći da se konačno krene ka konkretnom rješavanju tih pitanja i da se okrene budućnosti.”

U međuvremenu, svako je ostao u svojim cipelama, zorno se trudeći da onom drugom ubaci po koji kamičak. Tako je nastavak istorije, planiran za kraj prošle godine, odložen zbog međusobne razmene službenih protesta i nota (slučaj spomenika majoru Milanu Tepiću i ocene Aleksandra Vulina da je 90-ih godina u Hrvatskoj bio građanski rat, što je razljutilo službeni Zagreb, pa službena ljutnja Beograda zbog sporne odredbe o srpskoj agresiji na Hrvatsku u zakonu o braniteljima).

A šta je to u međuvremenu, toliko nerešivo i nepremostivo, sprečavalo obe strane i zajedno i ponaosob, stave ad acta ili dođu do nekog rešenja za bar jednu od šest potpisanih subotičkih tačaka? Recimo – potragu za nestalima?

I evo – sad opet s Pantovčaka i Andrićevog venca stižu poruke o uzajmnoj spremnosti na novu dozu povijesti i istorije jer se želi “otvoriti novu stranicu” u odnosima dve države i u “najboljioj volji” razgovarati o zajedničkoj budućnosti.

Dok ta unutrašnja politika ne sazri dovoljno da zakopa ratne sekire iz prošlosti, tobožnje jezičke i kulturne “barijere” i ostale silne “razlike”, neće biti ni vanjske i spoljne politike koja može dovesti bilateralne odnose Srbije i Hrvatske na civilizacijski nivo kakav je (iz)gradila posleratna Nemačka sa svim svojim ratnim protivnicima i neprijateljima."

Dakle, ključna reč je  – spremnost, gospodo, a ne da svako malo pojačavate zlokobni eho “za dom spremni” i “sprem’te se, sprem’te”!

No, ta razmena spremnosti i dobre volje dvoje predsednika još nije čestito ni stigla na adrese u Zagrebu i Beogradu, a brže-bolje su se umešala dvojica ministara, kakve li ironije – obojica iz resora odbrane. Kažu - Može budućnost, ali…

Zagrebački, Damir Krstičević, usput i potpredsednik Vlade, očekuje isprike za “velikosrpsku agresiju na Hrvatsku”, a beogradski, inače i ministar opšte prakse, Aleksandar Vulin, traži čak seriju izvinjenja – od Jasenovca do nadoknade za otetu imovinu prognanih Srba, za zatvaranje granica u vreme migrantske krize, za ustaške table na jasenovačkom stratištu. 

Dok vlada u Zagrebu zbunjeno (ili formalno-taktički) ignoriše poziv hrvatske predsednice predsedniku Srbije, vlada u Beogradu - i kad se oglasi i kad ćuti - misli isto što i predsednik.

Ministri Krstičević i Vulin u ovom slučaju mogu biti, premda bi više pristajalo reći – jesu, spin trbuhozborci onog dela (ne)zvanične političke javnosti koja treba ili da opipa puls ili da digne pritisak suprotnoj strani i podseti je na grehe prošlosti od kojih se ne vidi perspektiva normalnog dobrosusedstva.

I u Zagrebu i Beogradu su se u međuvremenu, tvrdoglavo i istrajno, potrudili da susret Vučić - Grabar Kitarović dodatno otežaju – ili najavama protesta i uslovljavanjem dnevnog reda razgovora dvoje predsednika ili savetima Vulina Vučiću da ne ide u Zagreb jer tamo “njegova politika mira nema sagovornika”. I još -  da “ustaše i ustaštvo nisu nikad izašli iz politike i javnog života u Hrvatskoj”, te da će Vučića po trgovima “dočekivati ustaše” s namerom da ga napadnu, što je Vulin potkrepio podsećanjem na napad u Potočarima.

I tako dan za danom – niti su u Zagrebu odustali od protesta, niti je Vulin prestao sa svojim monolozima, niti se, pak, Vučić rečju (po)trudio da ga obuzda i skrati mu lanac prema komšijskom dvorištu.

Najdublja mržnja među sličnim narodima

I gde je onda putokaz za tu dugoočekivanu istorijsku budućnost srpsko-hrvatskih odnosa? Gde, kad opet olako i očas posla isplivaju srpsko-hrvatske frustracije “mi smo” i neizlečiva potreba za uzajamnim optuživanjem i nadmudrivanjem “oni su”?

Možda bi, ko ume da čita i razmišlja, štogod mogao naučiti od Miroslava Krleže (opet obostrano i osporavanog i hvaljenog): “U čemu leži najveći percenat hrvatsko-srpskih nesporazuma? U niskom stepenu kulturne i nacionalne svijesti kao cjeline, u nepoznavanju elemenata, u nesvladavanju te materije, u nesnalaženju pred tim pitanjima, u izolaciji pamćenja na neznatne detalje, u pomanjkanju bilo kakvog pak i najmanjeg objektivnog sjećanja na događaje kao takve, u gluposti, dakle, jedne neobrazovane klase...” (Republika, april/travanj 1954).

Ili u pomoć treba pozvati literaturu Sigmunda Frojda da Srbima i Hrvatima objasni svoju teoriju narcizma malih razlika (The narcissism of minor differences): "Upravo minorne razlike kod inače sličnih naroda čine osnovu za njihova međusobna neprijateljska osećanja."

Dakle, ključna reč je  – spremnost, gospodo, a ne da svako malo pojačavate zlokobni eho “za dom spremni” i “sprem’te se, sprem’te”!

Kolumnista Veniti Fera i medijski saradnik Huver institute na Kalifornijskom univerzitetu Stenford Kristofer Hičens to dodatno objašnjava ovako: “U brojnim slučajevima etno-nacionalističkih sukoba, najdublja je mržnja među narodima koji – prema najuočljivijim odlikama – pokazuju najmanje razlike. To je jedna od velikih civilizacijskih kontradikcija i jedan od najvećih izvora nezadovoljstva.”

Političke “elite” Srba i Hrvata i sav onaj nacional-šovinistički mulj koji oko sebe talože, dakle, i dalje besomučno i uporno podstiču i održavaju tu ravnotežu besmisla.

Dok ta unutrašnja politika ne sazri dovoljno da zakopa ratne sekire iz prošlosti, tobožnje jezičke i kulturne “barijere” i ostale silne “razlike”, neće biti ni vanjske i spoljne politike koja može dovesti bilateralne odnose Srbije i Hrvatske na civilizacijski nivo kakav je (iz)gradila posleratna Nemačka sa svim svojim ratnim protivnicima i neprijateljima.

I neće, kao što Vučić zvanično očekuje, srpsko-hrvatski razgovori biti lekoviti sve dok se unutrašnje politike obe zemlje ne izleče od frustracija demokratski nepotpuno ostvarenih nacija, od kompleksa više vrednosti, dok ne prestanu koketiranja s crkvenium odorama i mantijama, s primitivnim i vulgarnim nacionalizmom, šovinizmom i fašizmom. Ako sve to ili bar deo tih balasta još nisu prepoznali - onda zalud dijagnoze.

Za Srbe i Hrvate, fakat, još zadugo neće važiti poslovica “pametniji popušta” jer, u sadašnjim političkim kombinacijama, niko se još nije uverljivo kandidovao za - pametnijeg.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

 

12.02.2018 · MIŠLJENJE / HRVATSKA / SRBIJA / ODNOSI / KOLINDA_GRABAR-KITAROVIĆ / ALEKSANDAR_VUČIĆ / VELIMIR_ILIĆ /