BIH / ČIJA JE INJEKCIJA – BOŠNJAČKA ILI HRVATSKA? / PIŠE: ALEN JAZIĆ


28.04.2018
U zemlji koja se nekad ponosila bratstvom i jedinstvom danas se suživot doima kao eksces.

O suživotu na ovim prostorima nerado se govori. Pogotovo zato što ga propagiraju nevladine organizacije, ubirući tako novce kojih nema i skupljajući jeftine poene. Primaoci takvih poruka u blagom su šoku i nevjerici. Mladi zato što ne znaju drugačiji sistem od trenutnog, koji već decenijama predstavlja simbol podijeljenosti "Dvije škole pod jednim krovom", a stari zato što su praktično živjeli ono što im danas teorijom promovišu oni koji znaju mnogo manje od njih. U životnom sudaru anomalija dolazimo do žalosnih i smiješnih scena.

Godine 2006. rukometni trener Zdenko Antović na povratku iz Crne Gore s utakmice u evropskom takmičenju, počinje trpjeti jake bolove. U pitanju je bubrežni napad i nijedan dostupni lijek iz fizioterapeutove torbe ne pomaže mu. Gluho doba noći, autobus se sporo probija krivudavim cestama istočne Hercegovine. Ekipa ga bodri da izdrži do Mostara. On se u bolovima valja po podu autobusa moleći vozača da ubrza. Svaki kilometar njemu je vječnost. Na ulasku u Mostar autobus se zaustavlja, a Antović i vođa puta prelaze u taksi do najbliže Hitne pomoći. Gledajući ambulantu i njen sto-krevet, na kojem će dobiti dugo čekano smirenje u vidu injekcije, on spusti donji dio trenirke i leže potrbuške. Medicinari zatražiše bilo kakav identifikacijski dokument pacijenta kako bi papirološki pokrili intervenciju.

"Zdenko, hoćete li na drugu stranu?", ljubazno upita medicinska sestra bolovima izmučenog pacijenta. On se malo pridiže na koljena. Navuče trenerku na goli dio tijela, otkri drugi dio i nagne se na drugu stranu. Prođe novih pola minute nevjerice i iščekivanja za sve.

Na pitanje o nacionalnosti odgovor – 'odbrana i napad'

Sestra ponovi: "Jeste li sigurni da nećete na drugu stranu?" Antović se, sada izrevoltiran, pokušava ponovo pridići i namjestiti na stranu na kojoj je već bio, svuče skroz trenirku i poruči: "Evo, udaraj na koju god hoćeš stranu, samo je već udari!" Mučnu situaciju medicinska ekipa pokušava totalno ogoliti, objašnjavajući da je došao u istočni dio Mostara i da ga pitaju želi li na drugu stranu Neretve. Ne znajući od bolova na kojem je kontinentu, a pogotovo u kojem dijelu "nekog" grada, Antović upita čija je injekcija – muslimanska ili hrvatska?

Dvanaest godina kasnije istog čovjeka molim da evociramo uspomene i razgovaramo o suživotu nekad i sad. Prava je osoba za to. Rođen je 1957. godine. U njemu ima crnogorske i češke krvi. Sretno je oženjen Almom. Cijeli život sportist, seniorski reprezentativac, kapiten U-21 selekcije Jugoslavije na Svjetskom prvenstvu u Švedskoj, u kojoj je primio medalju i pehar iz ruku kralja Gustava XIV. Uzor u mnogočemu.

"Bolje ti je da sam moraš preći pustinju bez vode nego pisati o ovome. Napatit ću i tebe i sebe jer ne volim ja o tome... Da su u pitanju datumi, događaji i slično, u redu", valjda me bodri diplomirani trener, zaboravljajući lekcije iz psihologije.

Kako početi "teški" razgovor sa sportistom i razbiti tremu nego sportom.

"Davno sam, kao tinejdžer pitao svoga trenera Srđana Praljka Šjora koje je on nacionalnosti. Njegov britak odgovor je glasio: 'Odbrana i napad!' A kada sam ga pitao koja je to religija, odgovorio je: 'Kontra i polukontra!' Eto, to je primjer davnašnjeg pogleda. Mene i onih oko mene na ono što je danas prisutno i mnogo komplikovano. I danas se pitam zašto sam i u kojem kontekstu tražio odgovor od Šjora kad mi je to bilo nevažno i tada i poslije. Vjerovatno dječija znatiželja", prisjeća se Antović.

No, suprotno uvriježenom mišljenju da se nije gledalo na nacionalnost, i tada je bilo neko nepisano pravilo da savezni kapiteni, poput Miljanića u nogometu i Snoja u rukometu, imaju diskrecijsko pravo na trenerov spisak izabranika dodavati petinu igrača zadovoljavajući ili nacionalni ili teritorijalni ključ. Tada je to bilo korektno, ideološki prihvatljivo i u skladu s proklamovanim bratstvom i jedinstvom. Rijetko se ko bunio, pa i obraćao pažnju na to.

Brojanje krvnih zrnaca

"Brojanje krvnih zrnaca uvijek sam smatrao primitivizmom, posebno ono religijsko, smatrajući ga isključivo privatnim pitanjem. Možda je to posljedica kućnog odgoja u jednoj multinacionalnoj familiji u kojoj se nikada nije pričalo o tome ko si i odakle si. Kreće početkom tridesetih godina prošloga vijeka, u Kraljevini, kada mi je otac došao u Visoko sa školovanja u Srbiji i Sloveniji. Kao poljoprivredni stručnjak, rođen u Crnoj Gori. "Takav" je upoznao moju majku, porijeklom Čehinju, kćerku apotekara, koji je 1914. dođoše u ovu tada varošicu. Prema svim dokumentima, Visoko je i tada, pa sve do 1992. bilo nacionalno i vjerski mješovitije. Možda su takve stvari bile i prirodnije", priča čovjek koji je kao igrač i trener živio i radio u Jugoslaviji, Bosni i Hercegovini i Italiji.

Smatra da će ljudskost uvijek biti u modi, u bilo kojem društvenom segmentu. To je bila i bit će zvijezda vodilja normalnih ljudi.

"Kod kuće naučeno primjenjivao sam i u druženju, školi, sportu, životu. Kao i mnoge druge, nije me interesovalo ko je kakve nacionalnosti i religijske oprijedeljenosti. I kako takav, nezainteresovan za slična pitanja, a koji su nekome i problemi, stigoh do jugoslovenske seniorske i omladinske rukometne selekcije. A tamo isto... Slovenca sam prepoznavao samo po tome što mu se prezime završava na Č. Znam da su nas iz Bosne i Hercegovine zvali 'Bosančerosi' i to nam je nekako i godilo. Danas Bosančerosa nema, istopili se! Sve se svelo na ono 'Ja tebi, ti meni' i 'Koliko nas je?' A da samo otputuješ nekoliko sati autobusom, na bilo koju stranu svijeta, niko te ni ne pita. Osim iz koje zemlje dolaziš", zaključuje Antović.

Čudno, kad je biznis u pitanju, onda na istom tom Balkanu ograničenja nema. Štaviše, mnogi favorizuju poslove s ljudima druge nacionalnosti, a izvoz robe i usluga općeprihvaćeni je svjetski trend. I tu smo Evropa u malome.

"Šta me briga za nacionalnost? Ustvari, moj Ljubo iz Mostara, kao i moj Brano iz Bijeljine su mi najbolji poslovni partneri, a onda i prijatelji. Kažu mi da nosim robu i platim kad je prodam. Pa ko bi mi to ovdje ponudio?", pomalo ljutito pitanjem mi odgovara Kenan L. na postavljenu tezu o klimavom biznisu s "drugima i drugačijima", naglašavajući da, što je krupniji biznis, prohodnost je sve veća, a nije prekidana čak ni u ratu. Međutim, izraz lica mijenja se na pitanje o dopuštanju svom djetetu na vezu i brak s Ljubinom i Braninom djecom.

U svakom sukobu stradaju najosjetljiviji. U nacionalnim, religijskim i ideološkim razlikama Balkana žrtve su najčešće mladi. Četiri najbrojnije monoteističke religije striktno gledaju na mješovite brakove i s time se djeca upoznavaju od ranog perioda školovanja, dok još nisu ni upoznala čari ljubavi. Navedeni modeli segregacije u školstvu bh. entiteta Federacija BiH, te neosjetljivost bilo koje većine na osjećaje manjine za vrijeme časa vjeronauke jesu priče bez epiloga.

Nacija i konfesija kao glavna božanstva

Prof. dr. Ivan Markešić, sociolog religije s Instituta društvenih znanosti "Ivo Pilar" iz Zagreba, pravi trenutni presjek stanja u vezi s ovim pitanjem: "U društvima u kojima su glavna božanstva nacija i konfesija i počinju iskazom 'Mi smo Tvoja vrhovna božanstva i ne smiješ imati drugih bogova uz nas' ljubav će biti tek neka puka usputna mislena imenica bez ikakva uporišta u ljudskoj zbilji. Ljubav – zaboravimo to na ovim prostorima. Važno je jesi li naš(a). Ljubav će doći s vremenom. Priljubit će, il' on il' ona, kad-tad! Ako prigodom sklapanja braka ne bi bilo važno tko je kojeg vjerozakona, nepotrebnim bi bile sve konfesije na Balkanu, pa i njihov nauk! Zapravo, nijedna od glavnokomandirajućih konfesija na balkanskim prostorima (ni islam ni katoličanstvo ni pravoslavlje) ne prihvaća miješane brakove. Za njih je to moguće pod uvjetom pokatoličenja, popravoslavljenja ili, pak, islamizacije djeteta rođenog u takvome braku – nedužnoga stvorenja, koje će cijeloga života – ostane li u takvome društvu – nositi stigmu 'neuspjeloga, čudnog, ne-našeg čovjeka'. Zato su dobre migracije."

Stigmatizacija odluka pojedinca zastupljena je u velikim gradovima, kao i u malim sredinama. Primjer je ljubav Arapa koji po dolasku u Beograd upoznaje Srpkinju. Plod njihove ljubavi jest kćerka Aminah, koja će se kasnije udati za Bosanca i s jakim naglaskom strankinje i ekavskim izgovorom raditi kao profesorica u uglednoj Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom. Ova priča rijedak je primjer za to da je mješoviti brak prihvaćeniji danas nego u SFRJ. Ni u jednom slučaju ljubav nije puka moda i prkos društvenim normama.

"Balkan je ovo. Ni Srbija ni Beograd nisu toliko otvoreni koliko se u Bosni čini. Znaju i oni, mada na sasvim drugi način, šta je rat. I sada su ljudi puni predrasuda mada, čini mi se (ili se samo nadam), manje nego pre kada su u pitanju mešani brakovi. Pamtim priče u kojima je otac bio 'neki tamo Arapin' koji je došao da moju majku drogira ko zna čime. U pitanju su bili samo orijentalni začini. Moje ime je i tad bilo u najmanju ruku čudno maminoj rodbini i prijateljima, ali njih dvoje su to nekako prevazilazili bez većih poteškoća. Valjda ljudi u takvim brakovima nauče ceniti i izvlačiti korist, a ne štetu iz međusobnih razlika. Verujem da je ljubav jača od predrasuda i stigmi. Odrasla sam u tome. Gledala ne samo svoje roditelje nego i mnoge druge mešane brakove. Puno je tu ljubavi, razumevanja, podrške i žrtve bilo. Kao da su zbog svih razlika bili mnogo jači. Ne pamtim da je bilo razvoda, razdora, bez obzira na okolinu i norme. Ta razlika ih je, valjda, i održala. S tim je bilo mnogo lakše stići na bilo koji kraj sveta",  kaže Aminah Delić-Đuljić.

Ne smeta joj vjera u školskom sistemu. Zasad ima djecu predškolskog uzrasta i bez dilema je: "I sama sam učila veronauku. I islamsku, a, bogami, i pravoslavnu u osnovnoj školi. Smeta mi pravo izbora i osude kada se o tome razgovara. Ne znam šta će moje dete učiti u školi. Jedino ne želim da se to pravo izbora ograniči njemu ili bilo kojem detetu. Da li se za svaku religiju može u svakoj školi obezbediti odgovarajući nastavnik? Ne može. E, to je problem", zaključuje Aminah.

 

Izvor: Al Jazeera

28.04.2018 · BIH / BRAKOVI / MJEŠOVITI_BRAKOVI / NACIONALNOST / BRAK / PORODICA / LJUBAV / NACIJA / VJERA / RELIGIJA / KONFESIJA / KATOLICI / PRAVOSLAVCI / MUSLIMANI / ZDENKO_ANTOVIĆ / IVAN_MARKEŠIĆ / SFRJ / AMINAH_DELIĆ-ĐULJIĆ /