MIŠLJENJE / HOĆE LI SE IRAN I SAD SUKOBITI U LIBANU I SIRIJI? / PIŠE: JOE MACARON


15.01.2020
Okolnosti ograničavaju domet do kojeg se Iran i njegovi posrednici mogu svetiti SAD-u u Libanu i Siriji.

Trećeg januara američki dron usmrtio je iranskog generala Qassema Soleimanija, zapovjednika brigade Quds Korpusa islamske revolucionarne garde (IRGC), nedugo nakon što je sletio u Bagdad nakon posjete Libanu i Siriji. Osmog januara iranski režim osvetio se ispalivši balističke rakete na vojne baze u Iraku s američkim i iračkim snagama.

Iako direktna konfrontacija između Washingtona i Teherana ostaje malo vjerovatna u doglednoj budućnosti, prisutna su pitanja o tome kakve bi implikacije trenutna eskalacija mogla imati za Liban i Siriju, posebno uzimajući u obzir to da je Soleimani bio glavni arhitekt iranskog širenja u Levantu. Međutim, Iran bi se mogao suočiti s ograničenjima za bilo kakve osvetničke aktivnosti u Libanu i Siriji koje bi mogao razmatrati.

Generalni sekretar Hezbollaha Hassan Nasrallah, koji je bio blizak sa Soleimanijem, bio je prvi posrednički čelnik unutar iranske orbite koji je javno progovorio nakon ubistva. Kada su zvaničnici došli izraziti saučešće, u Soleimanijevom domu bila je Nasrallahova slika, što govori o statusu koji on uživa unutar iranskog režima u poređenju sa čelnicima drugih iranskih posrednika.

'Osovina otpora'

U govoru od petog januara. čelnik Hezbollaha rekao je da je vrijeme da američke snage napuste tu regiju i da je način da se to ubrza napad na vojne pozicije (prije nego na civile). Također je jasno dao do znanja da će članovi "osovine otpora", koju predvodi Iran i koja uključuje Hezbollah, sami odlučiti kako da odgovore na postupke SAD-a, nevezano za reakciju Teherana. U svom drugom obraćanju, 12. januara, Nasrallah je otišao korak dalje insistirajući da je "vrijeme da osovina otpora počne raditi" na istjerivanju američkih snaga.

Od 2006. Hezbollah je stekao neki vid nezavisnosti od iranskog režima u bavljenju pitanjima povezanim s Libanom iako je ta libanska oružana grupa postala u većoj mjeri zavisna od iranskog režima za finansije kao rezultat američkih sankcija usmjerenih ka libanskim bankama i biznisima koji se bave Hezbollahom. Ostaje da se vidi hoće li ta autonomija ostati na snazi nakon Soleimanijevog ubistva s obzirom na to da će Iran očekivati više od svojih saveznika.

U govoru od 9. januara zapovjednik zračnih snaga IRGC-ja Amir Ali Hajizadeh jasno je dao do znanja da Iran očekuje od svojih posrednika da nešto preduzmu. Govoreći ispred zastava oružanih pokreta koje podržava Iran, uključujući i Hezbollah, rekao je da će sljedeću fazu odmazde preduzeti, kako ga je nazvao "front otpora".

Iako Hezbollah ima sposobnosti, iskustvo i unutrašnje strukture – koje vodi Samer Abdallah, zet bivšeg čelnika Hezbollaha Imada Mughniyeha, ubijenog u Siriji 2008. u operaciji CIA-e i Mossada – da izvrši tajne aktivnosti u inozemstvu, više će izgubiti nego dobiti od bilo kakve operacije koja se posmatra kao odmazda za Soleimanijevo ubistvo. Poduzimanje vojne akcije protiv SAD-a ili Izraela u Libanu ili na svojoj granici također se čini malo vjerovatnim u ovom trenutku, uzimajući u obzir ozbiljnu ekonomsku krizu u toj državi i sve veću frustraciju u šiitskoj zajednici, koja je bila vidljiva tokom aktuelnih protesta.

Finansijska kriza

Libanski protesti mogu imati trajni utjecaj na Liban u većoj mjeri nego Soleimanijevo ubistvo. Političke promjene koje su potakli uspjele su razvrgnuti predsjednički sporazum iz 2016. koji je prešutno podržao američko-iranski sporazum koji je doveo do izbora Michela Aouna za predsjednika i Saada Haririja za premijera. Iako je Hariri dao ostavku 29. oktobra pod pritiskom javnosti, nije prekinuo veze s Hezbollahom i doima se punim nade da će se u nekom trenutku vratiti.

Nije jasno hoće li najnoviji krug američko-iranskih tenzija promijeniti tu računicu i prisiliti ga da preokrene retoriku protiv Hezbollaha, ali nedostatak finansija i njegova politička slabost mogla bi ga učiniti manje sklonim da ide tim putem. Saudijska Arabija, navodno, najveća podrška za Haririja u regiji, ne čini se zainteresiranom da odigra glavnu ulogu u Libanu niti za eskaliranje tenzija s Iranom u doglednoj budućnosti.

Obnovljene američko-iranske tenzije, međutim, mogu zakomplicirati proces formiranja vlade jer se država suočava s predstojećom finansijskom krizom.

Hezbollah i njegovi saveznici mogu postati zainteresiraniji da postave političare veterane na ključne ministarske pozicije umjesto tehnokrata – kako su demonstranti zahtijevali – jer bi najnovija događanja u regiji zahtijevala određene vanjskopolitičke pozicije od libanske vlade. To bi mogao biti okidač za političke tenzije u državi ako Hariri ili SAD dožive novu vladu kao sklonu Hezbollahu.

U međuvremenu, svaka osvetnička aktivnost u susjednoj  Siriji također bi mogla biti ograničena.

Iako je Hezbollah znatno smanjio svoju ulogu u Siriji, dijelom i zbog sve veće frustracije među svojim biračima u Libanu, ta grupa mogla bi se ponovo pojaviti i potencijalno iskoristiti slabe tačke američkih snaga ili na sjeveroistoku Sirije ili u blizini vojne baze Al-Tanf blizu iračko-jordansko-sirijske granice, ali to bi moglo za sobom povući američku odmazdu zračnim napadima.

Dominantna Rusija

I Iran bi mogao preduzeti akciju u Siriji, posebno pred kontinuiranim zračnim udarima na njegove pozicije od izraelskih aviona – najnoviji se dogodio 10. januara u predjelu Bukamal na iračko-sirijskoj granici. Osnažene izraelske operacije u Siriji mogle bi potaći Teheran da pojača odvraćanje prebacivši se na ofanzivnu poziciju.

No, i Hezbollah i Iran bit će ograničeni u aktivnostima zbog dominantnog prisustva Rusije.

Ruski predsjednik Vladimir Putin posjetio je Siriju 7. januara prije puta u Tursku, koji je namijenjen kao podsjetnik da Rusija neće dozvoliti SAD-u i Iranu da svoj sukob pomjere u Siriju. Ako Iran odluči napasti američke snage u Siriji, to bi moglo zakomplicirati njegovu koordinaciju i suparništvo s Rusijom.

Iako Moskva želi da američke snage odu iz Sirije, zasad ne želi da se to dogodi silom pod njenom prismotrom. Štaviše, iranski potez protiv SAD-a u Siriji također bi mogao razljutiti Tursku, a to ne služi iranskim interesima jer Ankara podržava Teheran, barem u retorici, nakon Soleimanijevog ubistva. Grupe koje podržava Iran u Siriji također nisu spremne ni dovoljno disciplinirane (u poređenju s Hezbollahom) da izvedu veliku ofanzivu.

Ubistvo Soleimanija, koji je pomogao da se njeguju bliski odnosi s vođama grupa u Libanu, Siriji, Jemenu i Iraku koje podržava Iran, korak je unazad za iranski utjecaj u regiji. Međutim, njegovo liderstvo u jedinici Quds nije bilo isticanje njega kao ličnosti i iranske institucije nastavit će njegovo naslijeđe čak i ako učestalost i bliskost komunikacije s posredničkim čelnicima ne budu iste.

U isto vrijeme, uprkos vatrenoj retorici koja dolazi iz Teherana, vojni odgovor protiv SAD-a ili američkih interesa u Libanu i Siriji čini se manje vjerovatnim. Zapravo, i SAD I Iran imaju malo prostora za manevriranje u te dvije države, gdje mogu odabrati manje agresivne taktike.

http://balkans.aljazeera.net/vijesti/hoce-li-se-iran-i-sad-sukobiti-u-libanu-i-siriji

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

 

 

15.01.2020 · MIŠLJENJE_MIŠLJENJA_JOE_MACARON_SAD_IRAN_LIBAN_SIRIJA_QASSEM_SOLEIMANI