MIŠLJENJE / TURSKA, RUSIJA I LIBIJSKA ZAGONETKA / PIŠE: GUMA EL-GAMATY


21.01.2020
Promjena dinamike na terenu u Libiji uspostavila je Ankaru i Moskvu kao glavne sile u tom sukobu.

Od izbijanja Libijske revolucije 2011, u kojoj je došlo do intervencije zemalja NATO-a i svrgavanja režima Muammara Gaddafija, međunarodna uključenost u Libiji postepeno je eskalirala. Iako su se pojedine zapadnjačke države povukle u proteklih nekoliko godina, prisutan je sve veći broj intervencija drugih država, kao što su Ujedinjeni Arapski Emirati, Francuska, Turska, Rusija i Egipat, koje su sve tražile načine da osiguraju svoje interese u eri nakon Gaddafija.

Vlada nacionalnog jedinstva, bazirana u Tripoliju, formirana 2015. sporazumom odobrenim od Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, teško se borila da uspostavi kontrolu nad državom. Iako je ona jedino upravno tijelo koje UN priznaje, podriva je strana intervencija. Formalno, Vladu nacionalnog jedinstva podržavaju SAD i Evropska unija, ali su joj u proteklih nekoliko godina glavna podrška Italija, Turska i Katar. UAE, Egipat i, do izvjesne mjere, Francuska i Rusija podržavali su odmetničkog vojnog zapovjednika Khalifu Haftara, koji od 2014. pokušava preuzeti vlast u Libiji vojnom silom. Vojna operacija koju je on pokrenuo u aprilu 2019. da zauzme Tripoli dodatno je zakomplicirala situaciju.

Taj sukob razvlači se već devet mjeseci, dinamika međunarodne uključenosti brzo se mijenja, a važni vanjski faktori ulaze u igru. Iako je Haftar obećao da će brzo zaposjesti libijsku prijestonicu, nije to uspio i bio je primoran tražiti dodatnu podršku od saveznika. Nakon posjete Moskvi prošle godine nekoliko stotina ruskih plaćenika, većinom iz privatne vojne kompanije Wagner Group, poslano mu je u pomoć. U proteklih nekoliko mjeseci broj im je narastao na 1.500. Ranije ovog mjeseca ruski predsjednik Vladimir Putin priznao je da su ruski borci u Libiji, ali je tvrdio da ne predstavljaju državu i da ih ne plaća ruska vlada.

Tripoli nova crvena linija

Pred drugu ofanzivu na Tripoli Vlada nacionalnog jedinstva zahtijevala je pomoć od svojih pristalica i Turska je odgovorila. U novembru su te dvije države potpisale memorandume o razumijevanju, koji omogućavaju pomorsku i vojnu saradnju između njih. U januaru je turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan najavio slanje vojnika u Libiju "da podrže legitimnu vladu i da se izbjegne humanitarna tragedija".

Izgleda da je administracija predsjednika SAD-a Donalda Trumpa zadovoljna Turskom, koja ima vodeću ulogu, zbog čega je možda SAD manje uključen. Washington je imao ograničenu diplomatsku uključenost posredstvom američkog ambasadora u Libiji, kao i preko zamjenice savjetnika za nacionalnu sigurnost za Bliski istok i sjevernu Afriku Victoriju Coates, koja je održala nekoliko sastanaka s oba kampa u protekla tri mjeseca.

Vojni ulazak Turske u taj sukob vjerovatno neće biti praćen eskalacijom uključenja iz Egipta iako bi to pogoršalo stanje. Neki egipatski analitičari, dok osuđuju tursku intervenciju u Libiji, ukazali su na to da su male šanse da se Egipat vojno usprotivi Turskoj. Libijski susjed Alžir, koji je upravo izabrao novog predsjednika, također je postao glasniji u vezi s uključivanjem u rješavanje tog sukoba, ponavljajući da je Vlada nacionalnog jedinstva legitimna i da je Tripoli crvena linija. Alžir se protivi Haftarovoj kampanji i smatra da je protivteža egipatskom uplivu.

Glavni evropski igrači, Italija i Francuska, morali su biti u pozadini u protekloj godini. Italija je izgubila veći dio kredibiliteta i utjecaja u Libiji nakon nedavnog neuspjeha da bude domaćin pregovorima između Haftara i šefa Vlade nacionalnog jedinstva Fayeza al-Sarraja. Italijanski premijer Giuseppe Conte pokušao je 7. januara organizirati iznenadni sastanak Haftara i Sarraja u Rimu, ali je Saraj odbio prisustvovati.

Šta mogu Francuska i Italija?

Trenutno Turska i Rusija pokušavaju raditi zajedno na rješenju sukoba jer su postale dva ključna međunarodna igrača u Libiji. Uspjele su posredovati u prekidu vatre između Vlade nacionalnog jedinstva i Haftarovih snaga, koje je stupilo na snagu 12. janara. Sutradan su se Sarraj i Haftar sreli u Moskvi da potpišu zvanični otvoreni sporazum o prekidu vatre. Haftar se, međutim, odlučio povući iz pregovora.

Usred te nesigurnosti i stalnih tenzija u nedjelju je u Berlinu održana konferencija s ciljem da se mirovni proces u Libiji pokuša pomjeriti naprijed. Konferenciji su prisustvovale dvije zaraćene strane, kao i predstavnici pet stalnih članica Vijeća sigurnorsti UN-a te Italija, Turska, Alžir, Egipat, UAE i Republika Kongo, koja predsjedava specijalnom komisijom Afričke unije za Libiju. Mogu li Italija i Francuska iskoristiti Berlinsku konferenciju da preuzmu inicijativu u libijskom sukobu od Turske i Rusije ostaje da se vidi. Zasad je promjena u dinamici na terenu uspostavila Ankaru i Moskvu kao glavne sile.

Tursko vojno prisustvo u Libiji značit će da je Vlada nacionalnog jedinstva u mnogo snažnijoj poziciji da preživi Haftarov napad. To će vjerovatno uzrokovati da Egipat i UAE revidiraju svoju strategiju u vezi s Libijom i mogli bi odbaciti svoje nade u nametanje vojnog rješenja posredstvom Haftara. Sporazum postignut između Erdogana i Putina u konačnici znači da će obje strane u Libiji trebati napraviti kompromis i shvatiti da nema načina da bilo koja strana postigne pobjedu vojnim putem. To bi, nadamo se, moglo ubrzati kraj trenutnog sukoba i otvoriti put političkom dijalogu, da se pregovara o dugoročnom političkom rješenju za Libiju\.

http://balkans.aljazeera.net/vijesti/turska-rusija-i-libijska-zagonetka

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

 

 

 

21.01.2020 · MIŠLJENJE_LIBIJA_TURSKA_RUSIJA_KHALIFA_HAFTAR