MIŠLJENJE / QASSEM SOLEIMANI I TEŽINA HISTORIJE / PIŠE: LORENZO KAMEL


22.01.2020
Ubijeni iranski general je proizvod istih historijskih događaja koji su ograničili narodni suverenitet i demokratiju u regiji.

U proteklih nekoliko dana je objavljen niz članaka na temu američkih zračnih udara u kojima je stradao iranski general Qassem Soleimani i vođa iračke milicije Abu Mahdi al-Muhandis.

Mnogi autori tvrde da je „neoprostivo ignorisati Soleimanijeve zločine“. Drugi pak smatraju da njegovo ubistvo „može naštetiti simfoniji iranske moći kojom je upravljao kao dirigent“ i da ovog generala „većina Arapa“ vidi kao „odgovornog za etničko čišćenje Arapa“.

Ništa manje uobičajeno nije ni mišljenje da je Trumpova odluka da ubije Soleimanija bila „nesmotreno kockanje“.

U ovim i brojnim drugim mišljenjima ili analizama koje su do sada objavljene nedostaje kontekst; odnosno ono što bi češki esejista Milan Kundera nazvao „težinom historije“.

Da bismo razumjeli sadašnjost, moramo se vratiti do korijena Iranske revolucije iz 1979., uloge zapadnjačkih država u Iračko-iranskom ratu od 1980. do 1988, ishoda američke invazije na Irak 2003., okolnosti koje su omogućile Soleimanijev uspon i posljedica eskalacije Trumpove administracije protiv Irana.

Historija stranih intervencija

Moderna historija Irana duboko je isprepletena sa historijama zapadnjačkih država, koje su u više navrata intervenisale u iranske poslove i oblikovale savremenu iransku politiku.

Šah Nasir al-Din je 1890. darovao engleskom majoru Geraldu F. Talbotu 50-godišnji monopol na proizvodnju, prodaju i izvoz duhana – proizvoda sa širokom upotrebom u Iranu. Ovo je pokrenulo Duhanski ustanak od 1891. do 1892: prvi oblik organizovanog otpora protiv zapadnjačkog ekspanzionizma u Perziji, koji je otvorio put za „izranjanje šiizma kao pobunjeničkog pokreta protiv kolonijalizma“.

Britanci su 1921. podržali vojni udar protiv iranske vlade pod slabom Kadžar dinastijom šaha Ahmada. Udar je predvodio oficir Reza Khan i cilj mu je bio da postavi snažnijeg vladara u Iranu, dobronamjernog prema Londonu i sposbnog da odoli napadima snaga koje podržavaju Sovjeti.

Porijeklo dinastije Pahlavi, koja je vladala Iranom do Islamske revolucije iz 1979., može se pratiti do državnog udara iz 1921. koji su podržale britanske vlasti. Nakon što je ugušio sve oblike protivljenja i učvrstio svoju vlast. Khan je 1925. proglašen iranskim šahom, i tim je činom osnovana dinastija Pahlavi.

Godine 1953. su CIA i MI6 osmislile plan da svrgnu demokratski izabranu vladu Mohammeda Mosaddegha, koji je lobirao za nacionalizaciju anglo-iranske naftne kompanije. London je ovu odluku doživio kao ozbiljnu prijetnju svojim interesima. Washington je također bio zainteresovan za iransku naftu i strahovao je da bi moćna iranska komunistička stranka Tudeh, koja je imala neke zajedničke interese sa Mosaddeghom mogla doći na vlast.

'Uspon' Irana

Ovi su događaji položili ključne temelje za „najpopularniju“ revoluciju u modernoj i savremenoj historiji, generalno poznatu kao „Islamsku revoluciju“ iz 1979. U decenijama i godinama koje su joj prethodile, milioni Iranaca su osjećali potrebu da se odupru miješanju izvana i da se usprotive Pahlavijevom režimu i njegovim pokušajima da izbriše neslaganje.

Vjerovatno najveće zasluge za projekciju iranske moći u inozemstvu pripadaju SAD-u i njegovim politikama u regiji. „Takozvani rat protiv terorizma“ koji je Bushova administracija pokrenula 2001. nakon napada od 11. septembra na mnoge je načine pomogao da Iran proširi svoj utjecaj.

Tokom invazije na Afganistan 2001. Teheran je podržao ovu borbu protiv talibana, režima kojim je dominirala većina, Peštuni, i koji su nametnuli strogu sunitsku islamsku vladu. Onda je, kada je Bushova administracija usmjerila pažnju na Irak, Iran spremno dočekao i taj događaj.

U isto vrijeme je američki ministar odbrane Donald Rumsfeld izjavio da kada je u pitanju oružje za masovno uništenje „mi znamo gdje su“ dok je trenutni izraelski premijer Benjamin Netanyahu svjedočio u američkom Kongresu da „bez ikakvog znaka pitanja Saddam traži, radi na i napreduje prema razvoju nuklearnog oružja [...] ako uklonite Saddamov režim, garantujem vam da će to imati ogroman pozitivan odjek na cijelu regiju“.

Međutim, invazija na Irak i „rat protiv terorizma“ uopće donijeli su razaranje u regiju. Prema podacima američkog State Departmenta, između 2001. i 2014., „teroristički incidenti“ su se povećali– sa 355 2001. na 13-500 2014. godine. Između 2001. i 2014., smrtna stradavanja usljed terorističkih napada povećala su se za šest puta, a polovina ih se dešavala u Afganistanu i Iraku.

Soleimani na sceni

Irak je historijski igrao ulogu bedema protiv širenja perzijskog, a potom i iranskog utjecaja u ovoj regiji. Urušavanje režima Saddama Husseina omogućilo je iransku projekciju moći i širenje milicija koje podržava Iran na Bliskom istoku.

Drugim riječima, neki od igrača koji su kreirali glavne strukturalne uslove za ponovni uspon Irana u regiji danas zahtijevaju da međunarodna zajednica djeluje kako bi umanjila moć Teherana.

U ovakvom je kontekstu Qassem Soleimani izgradio svoju karijeru i postao jedan od glavnih pokretača iranskog utjecaja u inozemstvu.

Soleimani se pridružio Korpusu islamske revolucionarne garde (IRGC) kada je imao 22 godine. Godinu dana kasnije Saddam Hussein je pokrenuo napad na Iran koji je prerastao u osmogodišnji rat. Ovaj irački dikaktor je bio motiviran uglavnom strahovima da će iranska revolucija iz 1979. podstaknuti ustanak među potlačenom iračkom šiitskom manjinom.

Dok je Iran bio gotovo potpuno izolovan, Irak su mnogostruko podržavali SAD, Saudijska Arabija i nekoliko evropskih država. CIA-ini fajlovi s kojih je nedavno skinuta oznaka tajnosti dokazuju da je SAD pomogao Saddamu Husseinu sa obavještajnim podacima, iako su bili svjesni da on koristi nervne gasove, uključujući iperit i sarin, protiv iranskih vojnika i civila.

Soleimani je volontirao na prvoj liniji i ubrzo je stekao ugled zbog hraborsti na bojnom polju. Za vrijeme ovog rata, on je sve vrijeme napredovao kroz činove u IRGC-ju.

Mobilizacija milicija

Soleimani je ostao relativno nepoznat do 2003, kada mu je dodijeljen zadatak da podrži šiitske milicije u regiji. U ovoj novoj ulozi, njegova popularnost i privlačnost su rasli uporedo sa urušavanjem i podjelom Iraka, što je u izvjesnom trenutku stvorilo uslove za pojavu oružane grupe ISIL.

Uspon ISIL-a, koji kako je David Kilcullen, bivši savjetnik američkog generala Davida Petraeusa, istakao ne bi postojao „da nismo izvršili invaziju na Irak“, omogućio je Soleimaniju da dodatno učvrsti iranski utjecaj u regiji.

U Iraku je Soleimaniju dodijeljen zadatak da mobilizira milicije koje podržava Iran u borbi protiv ISIL-a.

U Siriji, gdje je SAD podržavao pobunjeničke grupe koje su optužene da su „prekršile međunarodni humanitarni zakon“, on je predvodio napore – uz rusku pomoć – da se pomogne režimu Bashara al-Assada, dok je on nastavljao činiti zločine protiv svog naroda, uključujući ubijanje stotina hiljada civila.

Soleimani je tako intervenisao u ime brutalnog diktatora u Siriji i podržao je različite oružane grupe širom Bliskog istoka, koje su bile uključene u zločine protiv civila. Nije bio vitez niti simbol pravde ili mira.

A opet, kako kaže drevna jevrejska poslovica: „Poluistina je potpuna laž“.

Soleimanijev život je čvrsto ukorijenjen u historiju njegove zemlje i regije. On je proizvod nekih pogrešnih odluka, ali također, ako ne i posebno, stoljeća ugnjetavanja, upliva sa strane i dugogodišnje potrage za pravdom i dostojanstvom.

Ubistvo u širem kontekstu

Ljudi u Iraku i u široj regiji zaslužuju da žive bez patnje zbog podlih vanjskih upliva, i iz Irana (s kojim dijele granicu, kao i kulturne i vjerske veze s Irakom) i SAD-a (koji je udaljen nekih 10.000 km). Oni zaslužuju da žive u državi u kojoj preovladava vladavina zakona, slobodni od nasilja od strane državnih i nedržavnih aktera.

Ali Soleimanijeva smrt neće pomoći da se takva promjena donese u ovu regiju.

Ona je zapravo skrenula pažnju s protesta koji su se desili u Iraku, Libanu i drugim državama u posljednjih nekoliko mjeseci, dok je više političke snage dala konzervativnim elementima u Iranu.

Sve ovo će rezultirati daljnjim gušenjem unutrašnjeg neslaganja i ohrabrit će Teheran da nastavi podržavati i jačati svoje posrednike na Bliskom istoku.

Solemanijevo je ubistvo također poslalo poruku autoritarnim režimima u regiji da su sigurni od američke agresije ili taktike promjene režima dok djeluju u skladu sa američkim interesima. Drugim riječima, mogu ubijati i raskomadati novinare u svojim konzulatima vani, koristiti izgladnjivanje kao ratnu taktiku, ili izvoditi „raširene zločine čime se krše međunarodni zakon i krše ljudska prava“, ali njihove nacije neće pretrpjeti ekonomske sankcije i civilni i vojni lideri će biti sigurni od američkih dronova.

Većina ljudi u regiji je potpuno svjesna koliko je opasna ova dinamika i voljni su i spremni da im se usprotive. Iranci su dobar primjer. Oni su svjedočili katastrofalnim posljednicama miješanja Zapada u ovoj regiji, i žestoko ga odbijaju.

U isto vrijeme žele oblikovati drugačiji Iran, onaj koji – riječima iranskih studenata demonstranata – studenata Univerzitete Amir Kabir 12. januara „neće pohrliti u naručje imperijalizmu zbog straha od despotizma, i onog koji u ime otpora i borbe protiv imperijalizma neće legitmizirati despotizam.“

http://balkans.aljazeera.net/vijesti/qassem-soleimani-i-tezina-historije

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

 

 

 

22.01.2020 · MIŠLJENJE_TEHERAN_QASSEM_SOLEIMANI_GENERAL_ISLAMSKA_REVOLUCIJA_SAD_ISIL_DONALD_TRUMP_IRAK_INVAZIJA_NA_IRAK_LORENZO_KAMEL