EKOLOŠKI FATALIZAM: FAŠIZAM ZA 21. VIJEK


19.04.2021
Popularno je danas biti pobornik očuvanja prirode, to je tako normalno, tako razumno i niko ne bi mogao u načelu prigovoriti takvim zahtjevima. Piše: Nenad Petrović

Biti za zagađivanje čovjekove okoline je nenormalno a biti protiv raznih ekoloških pokreta je krajnje nepopularno i donosi samo odijum javnosti. Međutim…

Sve više primjećujem da današnji ekološki („zeleni“) pokreti šire svoje polje djelovanja i na čisto politička pitanja.

To odavno nisu samo grupe simpatičnih dobronamjernih aktivista koji će praviti proteste i spriječavati izgradnju nekog objekta za koji smatraju da škodi prirodi a time i ljudima – ti pokreti sada postaju opasna ideologija koja bi se mogla nazvati novim fanatizmom i novim eshatološkim pokretom koji predviđajući apokalipsu i kraj svijeta i čovjeka namjeravaju da se nametnu kao vodiči čovječanstvu.

Kao i sve ideologije vođene isključivošću i entuzijazmom, spremnošću za neviđeno trpljenje i samopregor one se pokazuju u svojoj totalitarnoj varijanti kao opasnost po svijet.

Jako je popularno danas reći da ste solidarni sa zahtjevima tipa: nećemo mini-hidroelektrane, nećemo nuklearne centrale, nećemo spalionice smeća, nećemo otvaranje rudnika, jer će zaprljati okolinu…

Međutim, kad zagrebete malo ispod nekih ekologičara i „zelenih“, otkrivate da je njihova agenda mnogo šira: oni su većinom protivnici ne samo zagađivanja ljudske okoline već i kompletnog naučnog i tehničkog progresa uključujući tu i medicinu.

Među njima zatičemo veliki broj zagovornika teorija o smišljenom širenju raznih bolesti i virusa od strane svjetskih kapitalističkih elita i farmaceutske industrije, oni su glavni „antivakseri“, oni su često protivnici bilo kakvog tehnološkog napretka koji po njima narušava ljudsku idilu (samo njima znanu).

To neće da otkriju širem krugu javnosti jer znaju da bi tako mnoge odbili.

Njihova borba za čistu prirodu prevazilazi zadate okvire, to su sve više svojevrsne religiozne zajednice sa čvrsto usvojenim pogledima na svijet, sa najčešće istočnjačkom filozofijom života i prihvaćenim fatalizmom u očekivanju sudnjeg dana.

Oni će naravno spremno dočekati taj dan, jer su „pozvani“.

Sve to postaje opasna sekta (u onom lošem smislu riječi sekta, ne kao bilo koja mala vjerska zajednica nepriznata od velikih religija), a povremeno svojim nasiljem dobijaju crte terorizma.

Odlikuju se borbenošću i fanatizmom, samoizolovanošću i izgrađenom psihologijom male podzemne zajednice odabranih koja živi u okruženju neprosvećenih i neposvećenih. Nešto kao rani hrišćani ili komunisti prije nego postanu vlast.

A kada su i jedni i drugi postajali vlast, znamo kako su vladali: zabranom svih drugih uvjerenja i svih drugih politika, nametnutom „jedino ispravnom vjerom“.

Toliko o uopštenim problemima.

Sada nešto bliže svakodnevnom životu.

Ako je igdje „zeleni“ pokret imao uspjeha, to je u SR Njemačkoj.

Počeli su kao pokret, a danas su treća partija po snazi.

Još od 60-ih i 70-ih godina neprestano su agitovali koristeći konjukturu studentskih protesta i kulturoloških promjena koje su nastale sa „seksualnom revolucijom“, hipi pokretom i antiratnim osjećanjima (Vijetnam) te su uspjeli da zastraše javnost i izvrše pritisak na političke elite.

U Njemačkoj su obustavljene izgradnje nuklearnih elektrana, a one koje su izgrađene pozatvarane su. Tako danas Njemačka svojim resursima podmiruje svega 10 odsto potreba za energijom, a ostalo je prinuđena da uvozi i to iz Rusije (gas).

A zar gas ne zagađuje vazduh?

Zapravo, nuklearna energija je najčistija osim što zaista postoji opasnost od havarije i curenja radioaktivnosti, što se desilo u Černobilju (SSSR, Ukrajina 1986) i u Fukušimi (Japan, 2011).

Ipak, Japan nije zatvorio svoje nuklearne elektrane, jer nije htio da sa prljavom vodom baci i dijete.

Japan nema ni velikih vodotokova za hidrocentrale, niti ima rezervi uglja niti nafte.

Oni nemaju izbora.

Jednostavno, rizik postoji i treba paziti, a ne odricati se nečega što je opasno.

Niko neće odustati od izlaska na ulicu zato što auto može da ga pregazi, nego će se čuvati. Francuska, koja ima izbora, nije postupila kao Njemačka te danas 50 odsto svojih potreba za električnom energijom pokriva iz nuklearnih elektrana.

Iran je jedna od nekoliko zemalja sa najbogatijim rezervama nafte pa opet forsirano radi na ovladavanju nuklearnom tehnologijom, kažu isključivo zbog dobijanja energije odn. u mirnodopske svrhe.

Šta će zemlji koja izvozi naftu nuklearne elektrane?! Da li su islamski sveštenici poznati po svom fatalizmu („Sve je volja Allahova“) toliko zagledani u budućnost, toliki vizionari i futuristi da razmišljaju za sto godina unaprijed kada će otprilike resursi nafte biti iscrpljeni pa već sada prave planove za 22. vijek??? To ne bi bilo u skladu sa orijentalnom filozofijom i inertnošću.

Do tada će već biti pronađen neki novi izvor dobijanja energije, već postoje automobili na vodonik i električne baterije.

Probajte tamo da budete „zeleni“ (u smislu ekologije jer u vjerskom smislu se mora biti „zelen“)? Tamo je pitanje nuklearne energije izjednačeno sa patriotizmom, a onaj ko bi makar iz ekoloških razloga odricao izgradnju nuklearki bio bi označen za izdajnika, agenta CIA ili Mosada, progutao bi ga mrak.

Tamo ubijaju zbog bilo kakvog protivljenja popovima na vlasti.

Imajući u vidu mnoge izjave vjerskih vođa koji upravljaju ovom teokratijom prije će biti da im nuklearna tehnologija (koju im je prodala Rusija) više treba za rakete nego za elektriku.

A zna se kome bi hitnuli bombe na glavu.

Kada su 1881. godine u Srbiji usvajali zakon o izgradnji željeznice (Beograd-Niš-Vranje-Ristovac) koji je bio međunarodna obaveza po Berlinskom ugovoru i što je značilo civilizacijski iskorak naprijed, u šta danas niko ne sumnja – tada su se našli naši populističkoseljački demagozi u liku radikala da osporavaju izgradnju željeznica ne samo sumnjičenjem vlasti da je kredit nepovoljan i da je uz njega išlo mito za ministre i knjaza Milana, već i zastrašivanjem neukog naroda kako „gdje voz prođe tu ništa ne rađa od usjeva a i žene ne rađaju“. Pomor i čuma.

A plus „ljevičarske“ teorije (jer tada su još mladi i svježi radikali imali ljevičarsku retoriku) o tome da ćemo povezivanjem sa svijetom (srednjom i zapadnom Evropom) postati izvor za eksploataciju sirovina, za izvoz hrane koja će onda nedostajati Srbima koji će gladovati i za prodor stranih industrijskih proizvoda, postaćemo kolonija prije svega Beča.

A šta je loše u tome što će industrijska roba koju ionako tada Srbija nije proizvodila doći željeznicom, zašto je loše da se na primjer singerice ovdje masovno prodaju?

Ne, mi nećemo šivaće mašine, jer to znači da usvajamo nošnju, a sa njom i manire iz tuđine, da se kvarimo i otuđujemo od svog nacionalnog bića, naše žene treba da tradicionalno pletu, štrikaju i heklaju, a ne da usvajaju neke tamo novotarije iz degenerisane Jevrope. (Ne, ovo nije ironija i hiperbola, ovakvi su bili argumenti protivnika željeznice koja truje prirodu i narod.)

U Srbiji je mentalitetski ukorenjena žal za selom, pastorala, ovdje se još u vrijeme socijalizma žalilo zbog toga što se mnogo svijeta preselilo u gradove tokom industrijalizacije. Gradovi i građani su zlo, pokvarenost i izopačenost a selo je idila, poštenje i moralna uzvišenost.

Koliko je to tačno bilo u 19. vijeku neka posluže romani srpskih realista onoga doba, a koliko je tačno danas to svi vidimo.

Svuda u svijetu se uzima da je industrija jednako progres, a da je parametar zaostalosti ukoliko većina stanovništva živi na selu i još ekstenzivno obrađuje zemlju kako je to oduvijek bilo kod nas.

Mnogi od tih foliranata u stilu „selo hvali, a grada se drži“, ljubitelji prirode i tradicionalisti, vole da odu u prirodu.

A za njih je priroda njihova vikendica do koje se stiže asfaltnim putem, podrazumijeva se da imaju struju, vodu i sve tehničke aparate, čak i internet jer naravno iako su ekologičari – bez laptopa se ne ide ni u klozet.

Povratak prirodi je da prošetaju oko vikendice, udahnu svjež vazduh i da roštiljaju u dvorištu, a onda uključe televizor i odgledaju serije i rialiti šou programe bez kojih se takođe ne živi.

Ne, dragi moji „zeleni“, ljubitelji povratka prirodi i zdravom životu – to nije povratak prirodi, to je foliranje.

Vratite se u pećine i kolibe, bez struje i vode, palite vatru trljanjem dvije lipove suhe grane i spremajte jelo na ognjištu.

Konačno, ako neko misli da mu je tijesno u civilizaciji (o čemu je pisao još Frojd, „Nelagodnost u kulturi“) i ako je sve izvještačeno i iskvareno, onda hajde da svi živimo prirodno.

Na primjer: Engleski klozeti su toliko neprirodni – zar nije prirodnije da čučnemo bilo gdje i đubrimo zemlju koja nas je rodila?

Zar nije prirodnije da se kao sav živi svijet nesputano (prirodno) parimo javno gdje stignemo, a ne da se skrivamo u zatvorenim prostorima, što je toliko izvještačeno?

Pobornici „povratka prirodi“ htjeli bi da čovječanstvo vrate ne u varvarstvo već u divljaštvo, da od nas načine nove pećinske ljude, neandertalce savremenog doba. Na političkom planu ova regresija predstavlja za mene novi oblik fašizma i terora nad ljudima.

Energetika.ba / Danas.rs

 

 

19.04.2021 · DANAS.RS